Reformator, profesor teologije i pastor dr. Martin Luther (10. studenog 1483. – 18. veljače 1546.) iznio je osnove evangeličkog nauka u “Velikom katekizmu” (“Der Große Katechismus”, Wittenberg 1529.).
U članku donosimo dio općeg nauka o molitvi Martina Luthera.
(…) “Najprije je potrebno poticati i poticati ljude na molitvu, kao što su to činili i Krist i apostoli.
Prvo što treba znati da je naša dužnost moliti zbog Božje zapovijedi. Jer tako smo čuli u Drugoj zapovijedi: ‘Ne uzimaj uzalud ime Gospoda, Boga svojega’, da smo tamo dužni hvaliti to sveto ime i prizivati ga u svakoj potrebi ili moliti.
Zazivati Božje ime nije ništa drugo nego moliti. Molitva je stoga strogo i usrdno zapovijedana kao i sve ostale zapovijedi: ‘Nemoj imati drugog boga, ne ubij, ne ukradi’ itd.
Neka nitko ne misli da je svejedno moli se li ne, kao što to rade vulgarni ljudi, koji ispituju o takvoj zabludi i pitaju: ‘Zašto bih se molio? Tko zna hoće li Bog uslišiti ili ne će uslišati moju molitvu? Ako se ne molim, molit će netko drugi’. I tako imaju naviku da nikad ne mole i stvaraju izgovor, kao da smo učili da ne postoji dužnost ili potreba za molitvom, jer odbacujemo lažne i licemjerne molitve.
Ali to je doista istina da takve molitve kakve su se molile do tada kad su ljudi blebetali i blebetali u crkvama nisu bile molitve. (…)
Budući je naše stanje takvo da niti jedan čovjek ne može savršeno držati Deset zapovijedi, iako je vjernik, a budući se vrag svom snagom zajedno sa svijetom i našim tijelom opire našim pothvatima, ništa nije toliko potrebno nego da neprestano prilazimo ‘Božjem uhu’, prizivamo Ga i molimo mu se da sačuva i poveća u nama vjeru i ispunjenje Deset zapovijedi i da ukloni sve što je u nama i suprotstavlja se tome. (…)
Ali molitva, kako uči Druga zapovijed, treba zazivati Boga u svakoj potrebi. To On traži od nas i nije to prepustio našem izboru. Naša je dužnost i obveza moliti se ako smo kršćani, onoliko koliko je naša dužnost i obveza pokoravati se vlasti; jer pozivanjem na to i molitvom, časti se Bog i korisno je. To morate imati na umu prije svega kako biste time mogli ušutkati i odbiti misli koje bi nas zadržale i odvratile od molitve. (…)
To je dakle potrebno razumjeti i uočiti prije svega ostaloga, kako bismo na taj način mogli ušutkati i odbiti misli koje bi nas zadržale i odvratile od molitve, kao da ne bi bilo velikih posljedica ako ne molimo ili kao da su zapovijedane onima koji su svetiji i Bogu naklonjeniji od nas; kao što je, uistinu, ljudsko srce po prirodi toliko malodušno da uvijek bježi od Boga i zamišlja da On ne želi ili neće našu molitvu, jer smo grešnici i nismo zaslužili ništa osim gnjeva.
Protiv takvih misli (kažem) trebali bismo se pridržavati ove zapovijedi i obratiti se Bogu, da ne bismo takvim neposluhom još više potaknuli Njegov bijes. Jer nam po ovoj zapovijedi jasno daje do znanja da nas neće odbaciti od sebe niti će nas otjerati, iako smo grešnici, već privući k sebi kako bismo se mogli poniziti pred Njim, oplakivati našu bijedu i nevolju, i moli za milost i pomoć.
Stoga u ‘Svetom pismu’ čitamo da se On ljuti i na one koji kažnjeni zbog svog grijeha, jer mu se nisu vratili i svojim molitvama zaustavili Njegov gnjev i tražili Njegovu milost.
Sada, iz činjenice da je tako svečano zapovijedano moliti, morate zaključiti i pomisliti da nitko ne smije nikako prezirati njegovu molitvu, već postaviti veliku što ponavljajte to i uvijek tražite ilustraciju iz ostalih zapovijedi. Dijete nikako ne bi smjelo prezirati svoju poslušnost ocu i majci, uvijek bi trebalo razmišljati: “Ovo je djelo poslušnost i ono što radim ne činim s nikakvom drugom namjerom, osim da bih mogao hodati u poslušnosti i zapovijedi Božjoj, na kojem se mogu smiriti i čvrsto stajati i cijeniti tu veliku stvar, ne zbog svoje dostojnosti, već zbog zapovijedi”. Tako i ovdje, ono i za ono za što se molimo trebamo smatrati da Bog zahtijeva i činiti u pokornosti Njemu, i to treba odražavati ovako: “Na moj račun to ne bi značilo ništa; ali koristit će iz razloga što je Bog to naredio”. Stoga bi svatko, bez obzira što imao reći u molitvi, uvijek trebao doći pred Boga u poslušnosti ovoj zapovijedi.
Stoga se molimo i najgorljivije potičemo sve da to uzmu k srcu i nikako da preziru molitvu. Jer se do sada u vražje ime tako učilo da nitko nije gledao na te stvari, a ljudi su smatrali da je to dovoljno za izvršenje posla, htio to Bog ili ne. Ali to je stavljanje molitve na kocku i mrmljanje toga u pothvatu, pa je to izgubljena molitva. Jer dopuštamo da nas takve misli zavedu i odvrate: nisam dovoljno svet niti vrijedan; da sam pobožan i svet kao Sv. Petar ili Sv. Pavao, tada bih molio. Ali sklonite takve misli daleko, jer se ista zapovijed koja se odnosila na Pavla odnosi i na mene; a Druga zapovijed daje se na moj račun koliko i na njegov račun, tako da se ne može pohvaliti nikakvom boljom ili svetom zapovijedi.
Stoga biste trebali reći: Moja je molitva jednako dragocjena, sveta i ugodna Bogu kao i molitva svetog Pavla ili presvetih svetaca. To je razlog: Jer rado ću priznati da je on svetiji, ali ne zbog zapovijedi; budući da Bog ne gleda na molitvu zbog osobe, već zbog svoje riječi i poslušnosti. Jer na zapovijedi na kojoj svi sveci počivaju u molitvi, i ja počivam u svojoj. Štoviše, molim za istu stvar za koju se svi mole i ikada su molili; osim toga, imam toliku potrebu za njima kao i oni veliki sveci, da, čak i veći od njih.
Neka ovo bude prva i najvažnija točka, da se sve naše molitve moraju temeljiti i počivati na poslušnosti Bogu, bez obzira na našu osobu, bilo da smo grešnici ili sveci, dostojni ili nedostojni. I moramo znati da Bog neće to tretirati kao šalu, već biti ljut i kazniti sve koji se ne mole, jednako sigurno kao što on kažnjava svu drugu neposlušnost; dalje, da neće dopustiti da naše molitve budu uzaludne ili izgubljene. Jer ako On ne namjerava uslišati vašu molitvu, ne bi vam zapovjedio da se molite i dodao bi joj tako strogu zapovijed.
Drugo, trebali bismo biti potaknuti i poticati na molitvu jer je Bog, također, dodao obećanje i izjavio da će nam se sigurno ispuniti dok molimo, kako kaže Ps 50, 15: “Pozovi me u dan nevolje: izbaviti ću te”. I Krist u “Evanđelju po Mateju” 7, 7: “Molite i dat će vam se. Jer svaki koji traži prima.” Takva bi obećanja, svakako, trebala poticati i potpaljivati naša srca da se molimo s užitkom i ushićenjem, jer On svojom riječju svjedoči da mu je naša molitva od srca ugodna, štoviše, da će je sigurno uslišati i ispuniti, kako bismo mogli možda to neće prezirati ili olako razmišljati o njemu i moliti se u pothvatu.
To mu možete vjerovati i reći: “Evo, dolazim, dragi Oče, i molim se ne zbog vlastite svrhe niti zbog vlastite dostojnosti, već po Tvojoj zapovijedi i obećanju, koja me ne mogu iznevjeriti ili prevariti.” Tko, dakle, ne vjeruje u ovo obećanje, mora ponovno znati da dodijava Boga do bijesa kao osobe koja Ga najviše sramoti i prijeti mu laži.
Osim toga, trebali bismo poticati i održavati molitvu jer nas uz ovu zapovijed i obećanje Bog predodređuje, a sam uređuje riječi i oblik molitve za nas i stavlja ih na naše usne kako i što trebamo moliti, da možemo vidjeti kako nas srdačno sažalijeva u našoj nevolji i nikada ne sumnjamo da mu je takva molitva ugodna i da će zasigurno biti uslišana. Molitva Oče naš je zaista velika prednost u odnosu na sve ostale molitve koje bismo mogli sastaviti. Jer bi kod njih savjest ikad bila u nedoumici i rekla bi: “Molio sam, ali tko zna kako Mu se sviđa ili jesam li pogodio prave riječi i oblike?” Stoga se na Zemlji ne može naći plemenitija molitva od Gospodnje molitve, koju svakodnevno molimo, jer ona ima izvrsno svjedočanstvo da je Bog voli čuti, a koje se ne bismo trebali odreći ni za sve svjetsko bogatstvo.
I iz tog je razloga propisano da trebamo vidjeti i razmotriti nevolju koja bi nas trebala potaknuti i prisiliti na molitvu bez prestanka. Jer tko bi se molio, mora imati što predstaviti, navesti i imenovati što želi; ako ne, ne može biti nazvano molitvom. (…)
Ali tamo gdje postoji istinska molitva, mora postojati ozbiljnost. Ljudi moraju osjetiti svoju nevolju, nevolju koja ih pritišće i prisiljava da zovu i zavape, tada će molitva biti izvedena spontano, onako kako bi trebala biti, a ljudima neće biti potrebno učenje kako se za nju pripremiti i postići kako treba predanost.
A nevolje koja bi nas trebala najviše zabrinuti, što se tiče nas samih i svih, naći ćete u duboko izloženo u Gospodnjoj molitvi. Stoga služi i da nas podsjeti, te razmatramo i položimo srcu, da nam molitve ne bi bile odbačene. Jer svima nam je dovoljno što nam nedostaje, ali velika je želja što to ne osjećamo niti vidimo. Stoga Bog, također, zahtijeva da žalite i zalažete se za takve potrebe, ne zato što ih On ne poznaje, već da biste svoje srce raspalili na jače i veće želje i širom otvorili svoje srce da biste mnogo primili.
Stoga bi se svatko od nas trebao svakodnevno navikavati na molitvu za sve svoje potrebe. Kad god je razuman da bilo što što utječe na njegove interese ili na interese drugih ljudi među kojima može živjeti poput propovjednika, političara, susjeda, domaćina i uvijek (kao što smo rekli) držati se Boga i njegove zapovijedi i obećanja, znajući da ih On neće zanemariti. To kažem jer bih volio da se te stvari vrate ljudima kako bi naučili istinski moliti, a ne ići hladno i ravnodušno, čime svakodnevno postaju nesposobniji za molitvu; to je upravo ono što đavao želi i za što radi svim svojim moćima. Jer on dobro zna kakvu mu štetu nanosi kada molitva bude u ispravnoj provedbi.
Zbog toga moramo znati da sva naša skloništa i zaštita počivaju u molitvi. Jer, previše smo slabi da bismo se nosili s vragom i svom njegovom moći i protivnicima koji se postavljaju protiv nas, a mogli bi nas lako uništiti. Stoga moramo uzeti u obzir i uzeti oružje kojim kršćani moraju biti naoružani da bi se suprotstavili vragu. Jer što mislite da je do sada postiglo tako velike stvari, provjerilo ili ugušilo savjete, svrhe, ubojstva i nerede naših neprijatelja, pri čemu nas je đavao mislio smrviti, zajedno s Evanđeljem, osim molitve nekolicine pobožnih ljudi su intervenirali poput željeznog zida s naše strane? Inače su trebali biti svjedoci daleko drugačije tragedije, naime, kako bi vrag uništio cijelu Njemačku u svojoj krvi. Ali sada se oni mogu s pouzdanjem izrugivati i izrugivati mu se, međutim, mi ćemo ipak uskladiti i sebe i vraga samo molitvom, ako samo marljivo ustrajemo i ne postanemo mlitavi.
Jer kad god se pobožni kršćanin moli: “Dragi Oče, neka bude volja Tvoja”, Bog govori s visine i kaže: “Da, drago dijete, tako će biti, usprkos vragu i cijelom svijetu.”
Biblijska reformacija 
Trebate biti prijavljeni kako bi objavili komentar.