Bolje društvene okolnosti počinju za vladavine katoličkih monarha Marije Terezije i posebno Josipa II. Car je 25. listopada 1781. donio Edikt o vjerskoj toleranciji. Njegovo, pravno, provođenje u Hrvatskoj pričekati će više od pola stoljeća.
Ova »druga reformacija« neće biti hrvatska jer su se Hrvati reformacijski vjernici raselili; poneki dragovoljno, a većina nasilno vraćeni u okvire prevladavajuće religije te je sustavno branjena sloboda savjesti i vjeroispovijesti. Potrebno je uočiti kako će segregacija biti i dalje na snazi, te će se Hrvati uglavnom »reformirati« ženidbom ili udajom, manji dio obraćenjem; ali će oni, u velikoj većini slučajeva, biti sustavno stigmatizirani.
U drugoj polovici 18. stoljeća bilježi se ustrojavanje reformacijskih crkvenih općina na području tadašnje Slavonije. Primjer: naseljenici iz Slovačke, Stara Pazova 1770., te 1790. Nova Pazova, Nijemci. Postojale su i one koje su tada već dugo djelovale kao što je Korog (Korođ) od vremena reformacije te je imala svoju školu i groblje, ili Retfala (Osijek) koja ima bogomolju izgrađenu sredinom 18. st., te školu i groblje. Ustrojavanje crkvenih općina bit će zaustavljeno do sredine 19. st., a tada će rasti do 1918. Nakon uspostave monarhističke Jugoslavije ponovo nastupa teško i sve gore vrijeme za reformacijske kršćane. Treba istaknuti da je reformirano kršćanstvo u Baranji, od vremena reformacije, bilo uspješno, a zajednice su opstale, iako smanjenog broja, do danas.
Istjerivanjem turskih okupatora naseljavaju se različite nacije kako bi u bogatoj slavonskoj ravnici pronašle bolji život. Pored Hrvata, tu su Mađari, Njemci, Slovaci, Česi, Srbi itd. Uglavnom se naseljavaju katolici i pravoslavci te jednim dijelom i reformacijski kršćani.
Za vladavine bana Franje Balaša, koji je bio reformacijski kršćanin, 1791. ublažena je zakonska odredba protiv vjernika iako uz veliko protivljenje rimske inkvizicije. Spominje se 300-tinjak reformacijskih obitelji koje su tada živjele u današnjoj Hrvatskoj uglavnom na području Slavonije. Njih navodi izvjesni povjesničar Belohorsky, a citira Franjo Bučar. No to je bila rijetka iznimka, koja je morala biti dopuštena od habsburških monarha.
Zanimljiv je i primjer jedne zajednice u Novom Selu kod Vinkovaca. Tamo se je 1819. naselila skupina evangelika iz Würtenberga. Spominje se 80 njemačkih obitelji. Ova zajednica nije imala nikakvu pravnu zaštitu te je bila izvan zakona, ali su živjeli i bili tolerirani. No to nije bilo uvijek i svugdje. Npr. u Zagrebu je sredinom 19. st. bilo reformacijskih vjernika (evangelici i reformirani) i smjeli su tamo živjeti. U Osijeku im je bilo zabranjeno, ipak, to područje je imalo reformacijskih kršćana tako je u Retfali, današnja osječka četvrt, bila velika reformirana zajednica, s crkvom, školom i grobljem.
Dakle, reformacijski kršćani — uz posebnu stigmatizaciju Hrvata — imali su gotovo pa nepodnošljive uvjete za život te su bili sustavno zlostavljani od rimskih inkvizitora i njihovih sljedbenika te mnogih političari toga doba.
Patent o vjerskim pravima reformacijskih kršćana (Protestantski patent) donesen je 1. rujna 1859., a počinje se provoditi od 10. siječnja 1860. Hrvatski sabor je zajamčio potpunu slobodu i ravnopravnost vjernicima augsburške-evangeličke i helvetske-reformirane vjeroispovijedi dana 6. ožujka 1866. Brojnije ustrojavanje crkvenih općina na području Hrvatske započinje nakon donošenja odluke bana Josipa Šokčevića (Vinkovci 7. ožujka 1811. — Beč 16. studenog 1896.) 1. ožujka 1867., a ona se je odnosila na evangeličke i reformirane vjernike.
Prema popisu pučanstva građanske Hrvatske iz 1857., ne računajući vojno osoblje, vjernika augsburške vjeroispovijedi bilo je 504, a vjernika helvetske vjeroispovijedi 4366 (od toga u Osječkoj županiji 4257). Porast reformacijskih kršćana nastavlja se posebno značajnijim naseljavanjem evangelika, tada velikim brojem vojnog osoblja. Tada je bio i veliki porast ukupnog stanovništva pa su rast imale sve konfesije. Prema popisu iz 1870. na području tadašnje Hrvatske uz Slavoniju živjelo je 1 838 198 građana od koji su 70 posto bili katolici, 27,8 posto pravoslavni, grkokatolika je bilo 0,52 posto, Židova 0,54 posto.U taj broj ubraja se 0,71 posto evangelika ili 12 970 vjernika, te 6 941 ili 0,38 posto reformiranih. Iako su reformacijski kršćani tada bili velika manjina, njihov ukupni broj je značajan pa je zaključak da su počeli davati doprinos razvoju hrvatskog društva.
Ipak je potrebno istaknuti da se velika većina nikada nije integrirala u hrvatsko-slavenski kulturni okvir nego su svojevoljno ostali izolirali u okviru svojih kultura i jezika i nerijetko u otporu prema Hrvatima i hrvatskoj kulturi, običajima i jeziku, te na žalost nisu bilo vidljivo svjedočanstvo reformacijskog nauka, vjere i života.
Autor (tekst i fotografija): Branimir Bučanović, Izvor: Reformacija u Hrvatskoj, Daba copy Centar, Zagreb 2016.
Biblijska reformacija 
Trebate biti prijavljeni kako bi objavili komentar.