Hrvatska reformacija

Hrvatske reformacijske tiskare (7. dio)

Tražite Gospoda


Iako se reformacijska misao i književnost nije mogla razviti i opstati — zbog nasilnog i sustavnog zatiranja — treba uočiti te istaknuti značajan doprinos koji su za hrvatsku kulturu dale dvije tiskare. Prva u Urachu, a druga u Nedelišću. Njihov doprinos je velika duhovna ostavština i kulturno postignuće, najvećim dijelom, zagubljena, uništena i spaljena.

Tiskara u Urachu

Prema podatcima, koje je među prvima predstavio Franjo Bučar, u Urachu (danas Bad Urach, u Saveznoj državi Baden-Württemberg u Njemačkoj), Tübingenu, Regensburgu od 1561. do 1565. te nešto malo ranije (1555.) tiskano je nevjerojatnih, čak i za današnje standarde, 25000 hrvatskih reformacijskih knjiga pretežno evangeličko-luteranskog smjera.

Tiskano je 30 naslova na hrvatskom jeziku tog doba i to na glagoljici (13), latinici (9) i ćirilici (8). Ukupno je tiskano 43 naslova na hrvatskom, slovenskom i talijanskom jeziku. Najviše je tiskano djela od Hrvata Stipana Konzula i Antun Dalmatina njih 28. Konzul ih je priredio najviše pored navedenog tri sam, te još četiri s drugima. Među ostalim autorima navode se: Slovenac Primož Trubar s Vergerijem tri naslova, te Vergerije dva sam, te Dalmatin, Jurčić, Cvečić, Merčerić, bilo kao samostalni ili s drugima.

Tiskara je osnovana za potrebe tiskanja knjiga na hrvatskom i slovenskom jeziku te će pomoći u postavljanju temelja za razvoj slovenskog jezika. Ideja je bila i južnoslavenska misija tj. promicanje reformacijske misli među narodima današnje: Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije te širenje vjere među Turke.

Za utemeljenje i rad ove reformacijske tiskare ključne su četiri osobe: biskup Petar Pavao Vergerije ml. koji je bio idejni i motivacijski pokretač, barun Ivan III. Ungnad Weissenwolf koji je cijeli poduhvat financirao, vojvoda Kristof Württembergški te car Maksimilijan II. Želja im je bila reformacijsko kršćanstvo predstaviti i približiti na narodnom jeziku. Željeli su evanđeosku poruka prenijeti do Carigrada. Tamo se je govorio i hrvatski jezik jer su Turci na desetke tisuće Hrvata odveli u ropstvo, a rabila se je i ćirilica zbog slične sudbine Srba iz Srbije.

Tiskara je imala više suradnika od kojih su dvojica ključni. Bio je to utemeljitelj slovenskog pisma svećenik Primož Trubar, na temelju njegove osobne knjižnice utemeljena je i prva knjižnica u Ljubljani. Drugi je bio svećenik Hrvat Stipan Konzul iz Buzeta.

Pored navedenih treba spomenuti i druge Hrvate suradnike u toj tiskari: Antuna Dalmatina Aleksandrovića (svećenika iz Istre), Grgura Vlahovića (prevodio je Sveto pismo starog zavjeta), Juraja Cvečića, Juraja Jurčića, Matiju Živića, Matiju Pomazanića, Đuro Drinovačkog, Leonarda Merčerića i druge.

Franjo Bučar, u knjizi »Povijest hrvatske protestantske književnosti za reformacije«, opisao je važnost i odlike ove tiskare. »Što se tiče jezika u hrvatskim protestantskim knjigama možemo ih ubrojiti u čisto narodne čakavske spomenike 16. st. Mnoge osobine, koje nalazimo u drugim čakavskim spomenicima, naći ćemo i u tim knjigama. Te knjige su donekle prijevodi s Trubarova slovenskog i njemačkog jezika, no mora se priznati, da su Konzul i Dalmatin mnogo nastojali, da se otmu duhu njemačkog jezika, koji je bio sasvim prenesen u Trubarove slovenske knjige. Zadržali su medjutim dosta slovenskih riječi, koje su možda bile i u porabi u onom kraju, otkud je bio Konzul, a priučio se na njih i Dalmatin jer je dulje vrijem živio u Kranjskoj. Jezik kojim je osobito Konzul upravljao, nije čisti istarski dijalekt, jer su ga Dalmatin i ostali korektori nadopunjavali i popravljali. A u ono vrijeme još bijaše običaj, da su i sami slagari ispravljali i mijenjali jezik. Slova u hrvatskim protestantskim knjigama su vrlo lijepo izradjena, a štampanje je jasno i čisto. Kratica imade vrlo malo, a pojedine običnije knjige i poznatije kratice nijesu nipošto na štetu brzom čitanju knjiga. Pravopis je medjutim dosta nestala, te prema tome nije imali krivo oni, koji su prigovarali ortografijskim pogrješkama, samo što se takove pogrješke nalaze i u ostalim glagolskim knjigama i spomenicima. Akcent nije nigdje bilježen. Jezik hrvatskih reformatora je čistiji i bolji od potonjih katoličkih pisaca (Bedričić, Karaman, Kožići, Levaković i dr.), koji su hrvatski narodni jezik počeli miješati i kvariti staroslavenštinom, te su ga tako sve više i više otudjivali prostome narodu.«

Postojalo je razmišljanje da se tiskara prenese u Ljubljanu, što je poticao Primož Trubar. Mislilo se da bi od tamo lakše tiskali i promicali reformacijsku misao. Slovenija nije postojala kao država pa nije mogla samostalno odlučivati o zakonskom progonu, a kranjski staleži su bili blagonakloni prema reformaciji. Hrvatska je, iako okupirana od Turaka te pod habsburškom upravom, bila država. Sabor je naginjao Rimskoj Crkvi i davao podršku rimskoj inkviziciji. Ipak nastojanja oko premještaja tiskare nisu se ostvarila zbog velikih troškova. Nakon smrti baruna Ivana III. Ungnada Weissenwolfa tiskarski rad će zamrijeti.

Tiskara u Nedelišću

Tiskara u Nedelišću djelovala je od 1570. do 1587., a potom je premještena u Gradišće. Osnovao ju je Hrvat i domoljub knez Juraj Zrinski.

Razlog utemeljenja bio je prosvjećivanje hrvatskog naroda i promicanje pobožne literature. Njezin značaj je i u tomu što je to bila, jedno vrijeme, jedina tiskara na području Hrvatske. Bilo je to oko 1586., kada je premještena u Varaždin, budući su se ugasile tiskare u Senju, Rijeci, i Zagrebu. Tiskano je više hrvatskih reformacijskih knjiga koje su većinom uništene, a tiskane su i pravne knjige. Uspješnu karijeru je ostvario tiskar Janez Manlius koji je tiskao hrvatske knjige od 1575. do 1580. te nastavio djelovati u Mađarskoj. Pored njega značajan je putujući kalvinski tiskar Rudolf Hoffhalter rođen u Zürichu 7. prosinca 1550. On je na poziv kneza došao u tiskaru 1574. te tiskao djela među kojima i teološke radove reformatora Mihaela Bučića. Tiskari je prijetila rimska inkvizicija, koja ju je namjeravala opljačkati ili uništiti, pa ju je morao skloniti u Eberavu (hu. Monyorókerék), Austrija pokrajina Gradišće. Pretpostavlja se da je najkasnije do 1590., možda i nešto ranije odonuda premještena.

Franjo Bučar, u izuzetno rijetkoj knjizi »Povijest reformacije i protureformacije u Međimurju i susjednoj Hrvatskoj«, opisao je važnost i odlike ove tiskare. »U Nedelišću bijaše dakle u ono vrijeme jedina tiskara u Hrvatskoj. Tomu su bili razlogom u jednu ruku turski ratovi, a u drugu ruku opet katoličko svećenstvo, poglavito isusovci, koji su se bojali, da bi hrvatske tiskare, mogle priječiti razvitak humanizma, tj. unaprjeđivati reformaciju. Ta je ideja bila i razlogom, te su se mnogi katolički biskupi i svećenici protivili glagolašima i tomu, da se služba božja služi u hrvatskom jeziku. Tako stane g. 1654. biskup senjski Marijan proganjati hrvatsko glagolsko bogoslužje, bojeći se, da mu se biskupija ne bi reformirala. Glagolaši optužiše biskupa kod pape, a on se izgovori, da se on zapravo i ne protivi hrvatskoj liturgiji, ali da traži od svojih svećenika, da i latinski razumiju, da bi se tim lakše sačuvali od protestantizma. Zato se vrlo uzbuniše i katolički svećenici i suprotstaviše se tomu, kada je hrvatski pisac i podžupan, kraljevski savjetnik Pavao Vitez Vitezović najprije pokušao, a onda i odista uredio tiskaru u Zagrebu (g. 1690.) Hrvatska tiskara u Nedelišću ne održa se dugo. Godine 1586. premjesti je po svoj prilici sam Gjuro Zrinski u Varaždin.«

Iz svega navedenog može se uočiti važnost reformacijskih tiskara za razvoj hrvatske misli, ali i žestoki otpor, većine latinskog svećenstva, promicanju hrvatske narodne svijesti – posebno religijske – koja nije podređena Rimu. Na temelju povijesnih činjenica može se zaključiti da su rimski svećenici u većini bili protiv hrvatskog narodnog identiteta sve do novijih dana, a u službi stranih političko-religijskih interesa.


Autor (tekst i fotografija): Branimir Bučanović, Reformacija u Hrvatskoj, Daba copy centar, Zagreb 2016.