Pavao: Božji poslanik

»Meni, najmanjemu od svih svetih, dana je ova milost: poganima biti blagovjesnikom neistraživog bogatstva Kristova i osvijetliti rasporedbu otajstva, pred vjekovima skrivena u Bogu, koji sve stvori, da sada – po crkvi – Vrhovništvima i Vlastima na nebesima bude obznanjena mnogolika mudrost Božja zasnovana – po naumu o vjekovima – u Kristu Isusu Gospodinu našemu. U njemu, s pouzdanjem po vjeri u njega, imamo slobodan pristup.« Efežanima 3, 8 – 12. (KS)

Apostol Pavao bio je Božji sluga (i.m.r. grč. doulos), poslanik (i.m.r. grč. apostolos), prorok (i.m.r. grč. profetes) i učitelj (i.m.r. grč. didaskalos) odabran i pozvan za naviještanje evanđeoske poruke koju je Bog odredio za spasenje čovjeka; čit. Rim 1, 1 – 4. i Dj 13, 1. On je svojim bogoslovno-misijskim djelovanjem ostavio dubok i prepoznatljiv trag u kršćanstvu i svjetskoj povijesti.

Rođen je u Tarzu oko 0-te g. a pogubljen, zbog vjere u Boga, oko 66. po. Kr. u Rimu. Bio je obrazovani bogoslov, član čistunske farizejske sljedbe te šatorski zanatlija; današnjim rječnikom rečeno bio je bogoslov i zanatlija. Govorio je aramejski, židovski i grčki jezik te je bio rimski građanin, a to je bila rijetka povlastica toga vremena. Iz njegova pera, pod bogoduhnim nadahnućem, napisano je 13 (možda i »Poslanica Hebrejima«) od 27 novozavjetnih knjiga.

U ovomu ćemo članku istaknuti činjenice te uočiti poticaje koje proizlaze iz njegova uzora, a na temelju novozavjetnih spisa.

Susret sa Uskrsnulim

Opis Pavlova života započinjemo duhovnom prekretnicom koja mu se je dogodila kada je imao tridesetak godina. Bio je to susret sa Uskrsnulim Gospodinom Isusom Kristom (čit. Dj 9, 1 – 9). Pavao (rođ. Savao) bio je na putu iz Jeruzalema za Damask s ciljem proganjanja kršćana, židovskog podrijetla, te njihova privođenja na suđenje u Jeruzalem. Dok je putovao, sa svojom družinom, nadomak Damaska obasjalo ga je nebesko svjetlo i čuo je Božji glas. Ovako je opisan taj susret: »Pade na zemlju te začu glas koji mu govoraše: ‘Savle, Savle, zašto me progoniš?’ A on reče: ‘Tko si ti, Gospodine?’ A Gospodin reče: ‘Ja sam Isus kojega ti progoniš! Teško ti se protiv bodila ritati!’« Dj 9, 4 – 5. (VB) Malo je ljudi imalo priliku tako jasno i glasno čuti Boga.

Pavao je bio religiozan, prema židovskoj obrednoj predaji, ali ipak Bogu nevjeran i progonitelj kršćana. Zbog toga je bilo potrebno snažno upozorenje i veličanstvena objava. Gospodin Isus Krist je uskrsnuo i uzašao na Nebo, ali se tom prilikom u viđenju objavio i duhovno vratio. Poziva Pavla na obraćenje te upozorava glede proganjanja koja je vršio, tada je dobio poziv i naznačenu službu koju će imati za Boga.

Biblijski nauk otkriva da obraćenje počinje pozivom koji Bog upućuje svakomu onomu koga je predodredio za spasenje i vječni život. Duh Sveti na različite načine priprema čovjekovo srce za taj duhovni susret. Čovjek ide svojim putem, tjelesnim putem, koji je borba s Bogom i protivljenje božanskim načelima. Tako je dok ga Bog ne susretne i pozove na put istinske vjere kojom treba ići, tj. kad se obrati Bogu. Taj duhovni put nije lagan, donosi mnoge izazove i duhovne borbe, ali je blagoslovljen i vodi u vječnost s Bogom.

Misijska putovanja

Pavao je imao tri, nama poznata, misijska putovanja po današnjoj Turskoj i Grčkoj. Trajala su, po svoj prilici, između 46. i 57. po. Kr., a zapisana i opisana su u Djelima apostolskim. Prvo u Dj 13, 1 – 14, 28; drugo u Dj 15, 36 – 18, 22; i treće u Dj 18, 23 – 21, 17.

Poticaj za putovanja došao je od Duha Svetoga, tijekom bogoštovlja (gl. grč. leiturgeo) i posta, kada je zajednica (i.ž.r. grč. ekklesia) u Antiohiji (Sirija) primila objavu. Pavao i Barnaba dobili su poziv i poslanje za službu propovijedanja radosne vijesti tj. evanđelja. Apostol će imati i druge suradnike koji su bili s njim kraće ili duže vrijeme: Ivan Marko, Sila, Timotej, Erasta, Gaj, Aristrah, Luka. Putovanja su bila misijske naravi tj. u cilju širenja evanđeoskoga nauka i ustrojavanja zajednica; zbog duhovnoga utvrđivanja te izgradnje u vjeri i kršćanskom nauku vjernika. Evanđeosku poruku su prenosili svim ljudima bez obzira na: naciju, spol i dob. Pavao će, u većini svojih poslanica, pisati poticaje i pouke upravo tim zajednicama koje je osnovao, pr. 1. i 2. Korinćanima, Efežanima itd.

Pavao je navijestio evanđeosku poruku: poziv na pokajanje, obraćenje i vjeru u Boga po jednom, jedinom i jedinstvenom posredniku i spasitelju – Gospodinu Isusu Kristu. Oni koji su prihvatili tu poruku obično su se ustrojili u male kućne zajednice na kojima su se okupljali za bogoštovlje i duhovnu obnovu. Pavao je evanđeosku poruku prenosio svima bez obzira na naciju, dob i spol te je sve poticao na vjeru, molitvu te biblijsku duhovnu izgradnju. Upravo će ta činjenica postati temeljna razdjelnica i kršćanska prepoznatljivost sve do današnjih dana. Taj je način djelovanja bio u skladu s zapovijedi Gospodina Isusa Krista (čit. Mt 28, 18 – 20).

Pavlova misijska putovanja trajno su svjedočanstvo Božjega djelovanja i poticaj za promišljanje te rast u biblijskoj spoznaji i otkrivanju načina Božjega djelovanja.

Nauk

Pavlov je nauk zapisan u njegovim novozavjetnim poslanicama. Poslanice su pisane u njegovoj zreloj životnoj i duhovnoj dobi, u različitim okolnostima i nakanama, a upućene su pojedincima ili zajednicama. Neke su od njih nastale tijekom zatočeništva zbog evanđeoskog navještaja. Pavlove su poslanice sljedeće: »Rimljanima, 1. i 2. Korinćanima, Galaćanima, Efežanima, Filipljanima, Kološanima, 1. i 2. Solunjanima, 1. i 2. Timoteju, Titu, Filemonu«. One su pisane od apostola ili od njegovih suradnika po njegovim smjernicama.

Poslanice su bogoduhne (prid. grč. theopneustos), to znači da je Pavao bio pod božanskim nadahnuće dok ih je pisao. Bio je svjestan što piše, dakle nije bio u bezumnomu stanju ili transu, ali poticaj i nadahnuće za pisanje i poruke koje su zapisane nadahnute su od Duha Svetoga. Zbog toga ih se i danas može – tijekom pobožnog proučavanja – razumjeti jedino kroz otkrivenje Duha Svetoga, baš kao i ostatak »Svetog pisma« (čit. 2. Tim 3, 16.)

Pavao je poglavito propovjednik evanđelja tj. radosne vijesti, to je njegova središnja poruka i poticaj: »Ne stidim se, uistinu, evanđelja: ono je snaga Božja na spasenje svakomu tko vjeruje…« (Rim 1, 16.) Evanđelje (i.s.r. grč. euaggelion), hrv. radosna vijest, radovijest ili blagovijest je poruka o Božjoj: ljubavi, milosti, dobroti, oproštenju i praštanju koje Bog nudi čovjeku i stvorenju u vremenu milosti. Evanđeoska poruka izvire iz Božje ljubavi prema čovjeku, po kojoj je spasenje i novi duhovni život darovan svima onima koje je odabrao i pozvao na put spasenja. Evanđelje je sila (i.ž.r. grč. dunamis) Božja, tj. ima snagu duhovne promjene u životima onih koje je Bog odabrao i pozvao na put spasenje. Iako nije bio dijelom dvanaestorice te onih koji su pratili Gospodina Isusa Krista tijekom zemaljske službe, njegova je evanđeoska poruka u skladu s izvornim Isusovim naukom. Gospodin Isus Krist mu se je objavio i dao evanđeosku objavu (i.ž.r. grč. apokalupsis: hrv. otkrivenje, objavljenje, otkriće). Ovo je Pavlovo svjedočanstvo glede objave: »Obznanjujem vam, braćo: evanđelje koje sam navješćivao nije od ljudi, niti ga ja od kojeg čovjeka primih ili naučih, nego objavom Isusa Krista.« (Gal 1, 11 – 12. KS)

Pavao u »Poslanici Rimljanima« iznosi sažeto svoj nauk, te je ona poput njegove vjeroispovijedi. U prvim poglavljima ističe temeljnu čovjekovu nevolju: grješno stanje. Ono je vidljivo u nepravednim društvenim odnosima i raznim izopačenim stanjima, o kojim progovara u 1. i 2. poglavlju. Zbog toga jasno poručuje: »Svi skrenuše, svi se zajedno pokvariše, nitko da čini dobro – nijednoga nema.« (Rim 3, 12.) Iako se na prvi pogled čini da je Pavlov pogled na čovjekovo stanje depresivan on otkriva rješenje za čovjekovu nevolju. U nastavku poslanice, ali i svojim drugim spisima, nudi nadu koja dolazi po božanskoj milosti i vjeri u Boga.

Pavlova je nauka temeljno trinitarna (jedan božanska bit u tri svete osobe: Otac, Sin i Duh Sveti) te izraženo teocentrična (usmjerena na Boga te Božju slavu) i kristocentrična (Krist je jedini posrednik spasenja). Uvodni biblijski navod (Ef 3, 8 – 12), dobro sažima bit njegova nauka. Pavao je svoju službu doživljavao kao dar božanske milosti. Duh Sveti mu je dao uvid u dubine Kristova otajstva; a iz njegovih su poslanica uočljiva otkrivenja koja je dobio. Za njega je dubina Božjeg otajstva i milosti otkrivena po Gospodinu Isusu Kristu. On je jedan, jedini i jedinstveni: Spasitelj, Otkupitelj, i Posrednik. To znači da nitko drugi ne može obavljati službu: spasenja, otkupljenja ili posredništva kod Boga. Niti jedan drugi čovjek, anđeo, stvorenje, ili božanstvo. Krist je središte i konačna Božja objava. Bog Stvoritelj, naš nebeski Otac, sebe je objavio u Kristu, te ujedno pomirio cijeli svijet sa sobom u Isusu. O tomu su nagoviještali starozavjetni spisi koji upućuju na Gospodina Isusa Krista. Svi oni koji traže Boga, spasenje, otkupljenje, posredništvo, duhovnost, duhovni mir i pristup Bogu Stvoritelju svega živoga i neživoga imaju to ‒ jedino, u i po Gospodinu Isusu Kristu!

Pavao je poučavao i tumačio mnoge bogoslovne teme. Ističemo: Isusov evanđeoski nauk, spasenje, predodređenje, misiju, odnos staroga i novoga zavjeta odnosno židovstva i kršćanstva, puninu Božje objave, razliku između obredne religije i vjere, Božja ljubav, spasenje u Gospodinu Isusu Kristu, djelovanje Duha Svetoga, ustrajnost u vjeri i putu spasenja, radost u vjeri, nada vječnoga života itd. Česta je tema moralna načela u: osobnom životu, bračnoj zajednici, društvu, međuljudskim odnosima itd. Za cjelovito razumijevanje njegova nauka potrebno je dugotrajno i sustavno proučavanje: njegovih spisa tj. poslanica, Djela apostolskih, starozavjetnog nauka, kulture i običaja iz kojih potiče, te nauka Gospodina Isusa Krista zapisanoga u »Evanđeljima«.

Pavlov je život završio mučeništvom za Boga. Prema predaji ubijen je, odsijecanjem glave, tijekom progona kršćana koje je potaknuo, ludi rimski car i masovni ubojica, Neron 66. po. Kr.