Biografije, Hrvatska reformacija

Matija Vlačić Ilirik

Detalj vitraja: Središte Svemira


Matija (Franković) Vlačić (Matthias Flacius) rođen je u Labinu 3. ožujka 1520., a umro 11. ožujka 1575. u Frankfurtu. Studirao je u školi Sv. Marko u Veneciji kod Giovannija Battiste di Cipellija. Njegov ujak Baldo Lupetina predložio mu je studije u Wüttenbergu. Bio je Hrvat najznačajniji teolog reformacije rodom iz Hrvatske, ali je njegov rad i djelovanje bilo daleko od domovine iako je bio u doticaju s reformatorima u Hrvatskoj.

Uspio se je 1. svibnja 1539. upisati na sveučilište u Baselu, a 1540. prešao u Tübingen, te onda u Wüttenberg. Godine 1543. diplomirao je grčki i hebrejski jezik, a 1544. postao je profesor hebrejskog u Wüttenbergu. Bio je Melanchtonov prijatelj, ali je nakon Lutherove smrti došao u sukob zbog Augsburškog vjerovanja (1548.) te je otišao u Magdeburg (1549.). Zbog svoje dosljedne privrženosti Lutherovom učenju bio je napadan od mnogih »luterana«. Napadali su ga zbog stava o spasenju »samo po vjeri« i protivljenju onima koji su tvrdili da su dobra djela popraćena vjerom neophodna za spasenje. Bio je profesor Novoga zavjeta u Jeni od 1557. Ponovo se uključio u teološku prepirku, vjerovao je da je grijeh psihički sastojak ljudske naravi. Većina evangelika je napustila to gledište te je morao otići iz škole. U Regensburgu je radio kao privatni učitelj grčkog i hebrejskog. Kratko je bio pastor u Antwerpenu (1566.), a onda se preselio u Strassburg 1567.

Njegov rad posebno je značajan u području crkvene povijesti i hermenautike. Imao je utjecaja na reformatore u Engleskoj. Vlačić je poznat kao otac crkvene povijesti zbog organiziranja, ali ne i pisanja, Magdeburških stoljeća, opsežne crkvene povijesti, prve od Eusebiusa u četvrtom stoljeću. Magdeburška stoljeća su ponudila povijesne izvore sakupljene u širokoj potrazi »od Škotske do Carigrada«. Sve se više prihvaća mišljenje da su engleski reformatori (John Knox i John Jewel) koristili Vlačićev Catalogus testium veritatis (Katalog svjedoka istine) u oblikovanju elizabetinske političke ideologije. Vlačićeva potraga za rukopisima rezultirala je sa nekoliko važnih prvih izdanja, a među njima De errore profanarum religionum Firmiciusa Maternusa, rijetki dokaz kasnorimske religije i Otfridovu Evangelienbuch, spomenik njemačkog jezika.

Zbog svog djela Clavis scipture sacae (Zlatni ključ) iz 1567., Vlačić je priznat kao otac hermenautike koju su kasnije nastavili Friedrich Schleiermacher, Wilhelm Dilthey i Hans Georg Gadamer. Bio je vrlo potentan pisac, napisao je oko tri stotine knjiga i brošura. Popis njegovih objavljenih radova je impresivan: De vocaboulo fidei (1549.), De voce et re fidei (1555.), Catalogus testium veritatis, qui ante nostram aetatem reclamarunt Papae (1556.), Confessio Waldensium (1558.), Konfutationsbuch (1559.), Ecclesiastic historia, integram Ecclesiae Christi ideam secundum singulas Centurias, perspicuo ordine complectens… ex vetustissimis historic congesta: Per aliquot studiosos et pios viros in urbe Magdeburgica (1559.–1574.), Clavis Scripturae Sacrae seu de Sermone Sacrarum literarum (1567.), Glossa compendiaria in Novum Testamentum (1570.).Matija Vlačić Ilirik

Matija Vlačić bio je oženjen. Luther je bio nazočan njegovom vjenčanju 1545., imao je dvanaestero djece, a prva mu je žena umrla 1564. Njegov sin Matthias bio je profesor filozofije i medicine u Rostocku. Nažalost, Matija Vlačić je umro odbačen, ostavljen i proganjan od kasnijih evangelika jer je čvrsto stajao na izvornom Lutherovom nauku. Pravilo koje je sročio nije bilo shvaćeno u njegovo doba, ali ima mnogo više smisla danas: Historia est fundamentum doctrinae – Povijest je temelj nauka!

Autor: Branimir Bučanović