»Nitko nije svet kao što je Gospod (jer nema nikoga osim tebe), i nema hridi kao što Bog je naš.« 1. Sam 2, 2. »On reče: Iz nevolje svoje zavapih Gospodu, i on me usliša; iz utrobe Podzemlja zazvah, i ti si mi čuo glas.« Jona 2, 3.
Dva biblijska zapisa, iz 1. Sam 2, 1 ‒ 10 i Jon 2, 2 ‒ 10, povezuju temu poruke: Moć molitve. Prvi opisuje zahvalnicu pobožne žene Ane. Drugi je zapis Jonine molbe kada je bio u smrtnoj okolnosti, pa je zavapio Bogu koji mu je uslišao molitvu. Oba, kanonska, primjera progovaraju o važnosti, usmjerenosti i moći molitve.
Zanimljivo je učiti kako u »Svetom pismu« postoje mnoge molitve (većina u Prvom zavjetu). Iako su većina, ali ne sve, nastale u posebnim potrebama i za određene okolnosti; služe kao obrasci i primjeri molitve. Govore o tome kako i kome se moliti te poučavaju o tomu kakav je Bog. Najvažnija i najveća je molitva Gospodina Isusa Krista, »Oče naš«. Ona je paradigma i molitveni obrazac.
Sagledati ćemo prvi biblijski primjer. Ana je bila udana za Elkana te dugo vremena nije mogla imati djece, a u društvu toga doba to je bio nedostatak, pa se smatralo da je Božja kletva nad nerotkinjom. Njezina je molitva hvalospjev Bogu za iskazanu milost. Ona je iskreno tražila Božji blagoslov, a nakon što je dobila sina Samuela, Bogu je izrekla zahvalu, u tadašnjem središnjem mjestu starozavjetnog bogoslužja, u Šilu. Ova je zahvalnica dio »Biblije« pa govorimo o bogoduhnoj molitvi i poruci vjernicima. Jasno i nedvosmisleno može se uočiti kome sa moli. Baš kao i svi kanonski primjeri ‒ uvijek i samo Bogu! Ana se zavjetovala da ako dobije sina poslat će ga u svećeničku službu. Tako se dogodilo, a nakon što je Samuel rođen predan je Eliju za službu Bogu. Može se zaključiti: ispravna molitva je iz iskrenoga srca, bez himbe, upućena jedino i samo Stvoritelju. Nadahnuto iznosi duhovnu istinitu: »Gospod je sveznajući Bog, pravo on prosuđuje djela. « (1. Sam 2, 3c). Bog sve zna te pred njim treba sve iskreno priznati, a priznanje vodi u pokajanje zbog svega što Bogu nije ugodno.
Bog je svemoguć i konačni sudac svima: »Gospod daje smrt i život, ruši u Šeol i odande diže.« (1. Sam 2, 6) Čovjek ima ograničenu, malu moć, a konačni vladar sudbine i svijeta je Bog. Stvoritelj ima moć oživjeti. Promatrajući, iz novozavjetnoga pogleda, jasna je poruka Kristova uskrsnuća i Božjega veličanstva. Bog oduzima i daje život. Bog je izvor svega: života, ali i smrti, sve je u njegovoj moći i svi se, prije ili kasnije, njemu moraju pokloniti! Posljednja knjiga »Biblije« (»Otkrivenje« ) jasno upućuje koja je konačna sudbina onih koji su Božji; oni će zauvijek živjeti u Nebeskom kraljevstvu. Već se u starozavjetnom nauku naznačuje zagrobni život, a u novozavjetnom je to jasno objavljeno. Bog čini ono što želi u skladu sa svojom naravi i voljom, svoju nakanu objavljuje i potom u svoje vrijeme ostvaruje. Bog je: sveznajuć, svemoguć i svugdje prisutan pa kao takav, u konačnici, sve određuje. Gospod, u svojoj milosti, poziva sve koje želi u Kraljevstvo nebesko, i daje dar vjere prema svojoj volji. Bog čuva život vjernika i vodi ih kroz život (1. Sam 2, 9). Iako okolnosti života pritišću i ponekad se čini kao da je život bezizlazan valja se ojačati poticajima »Svetog pisma«, te uočiti i zapamtiti kako je naš život siguran, i od Boga osiguran! Bog je obećao da neće dopustiti više nego što možemo nositi (1. Kor 10, 13). Na nama je prihvatiti i preuzeti dio odgovornosti na putu spasenja te vjerom i vjerno živjeti svoj život.
Jona je bio jedan od ljudi staroga svijeta kojega bi mogli opisati kao: Bogu predan i pobožan, no tvrdoglav kao tovar! Htio je ići svojim putem; zbog toga mu je Bog dao bič – život! Bič Božji ga je popravljao, ispravljao i duhovno usmjeravao ne bi li došao na put spasenja. To je Božja pedagogija kojom usmjerava za život vjere i pouzdanja kako svršetak ne bi bio propast, nego život vječni.
Jona je dobio točnu uputu gdje ići i što raditi tj. kome treba prenijeti Božji naputak. Trebao je ići u Ninivu, pozvati ljude na obraćenje i život vjere, odnosno, prenijeti poruku spasenja. Ninivljani nisu bili omiljeni, njegovim sunarodnjacima, zato nije htio donijeti poruku spasenja. Zbog svoje tvrdoglavosti našao se u pogibelji te mu je život bio ugrožen. Kada je bio u smrtnoj okolnosti zazvao je Bog, iskreno iz srca. Vapio je Gospodu Bogu svojemu: »Iz nevolje svoje zavapih Gospodu, i on me usliša; iz utrobe Podzemlja zazvah, i ti si mi čuo glas.« (Jn 2, 3.) Može se čuti kako Bog ne čuje molitve, i nije zainteresiran za čovjeka. Istina, Bog ne uslišava sve molitve i čovjek nije središte Svemira, pa ne može ni očekivati da se sve »vrti« oko njega. No, nije točno kako je Bog »prezaposlen« pa nema vremena za čovjeka. Dakle, Bog čuje i odgovara na molitve, ali onda i onako kako želi. Bog je čuo molitvu i usmjerio Jonu ali ne kako je on htio, nego kako je Bog odredio. Jama (Jn 2, 7c) je znak čovjekova stradanja, pogibelji, nesreće i problema u životu. Život je, ponekad, poput jame, i čini se kako nema izlaza. Kad čovjek iskreno zazove Boga, ima načina da se zlo u dobro preokrene i duša iz pogibelji izvede, svakako, dok je u skladu s Božjom voljom i nije konačni kraj čovjeka. Gospod je čuo i pomogao te dao nadu i snagu za život; to je pravi i stvarni učinak molitve. Molitva daje duhovnu snagu i opresvjedočuje o istini. Ne zasljepljuje, nego prosvjetljuje: proširuje duhovne obzore i usmjerava na pravi put.
»Oni koji štuju isprazna ništavila, milost svoju ostavljaju.« (Jn 2, 9). Gl. heb. šāmar može se prevesti: štovati, obdržavati, držati, čuvati, slaviti. Štovati ništavila tj. kumire (idole), od čovjek stvorene predmete, sile svemira ili ideologije nije spojivo sa biblijskim – od Boga određenim – Bogoštovljem. Oni koji se mole ili slave: predmete, slike, idole, ili dijelove tijela pokojnika – štuju sile koje nisu od Boga! Idoli nisu vidljivi samo u prošlim i nekim današnjim religijama, nego su to: materijalizam, ideologije, politika, karijera, egocentrizam, novac te sve drugo – što je ispred Boga u životu čovjeka ili radi na uništavanju vjere u Boga! Kumiri svijeta zavode i odvode od pravog puta spasenja, ako im se čovjek preda u propast dušu odvode. Zbog toga, Gospod Bog treba biti središte molitve i čovjekovo konačno odredište.
Zaključak je posve jasan. Spasenje nije u: politici, ideologijama, čovjeku ili društvenim institucijama – od Boga dolazi spasenje! (Jn 2, 10c) Gospod je: izvor mira, spasenja, života, i dobroga životnoga usmjerenja. Zato: Boga slavimo, njegovo ime hvalimo, Spasitelja veličajmo jer naš život, sva slava, hvala i čast njemu pripadaju!
Molitva: Svemogući Gospodine, Stvoritelju i Otkupitelju. Zahvaljujemo zato što se objavljuješ čovjeku, u punini si se objavio po Kristu našemu Gospodinu. Zahvaljujemo što i danas objavljuješ svoju volju i pokazuješ put spasenja. Hvala ti za tvoju riječ: »Sveto pismo«! To je vječna, istinita i nepromjenjiva objava tvoje volje. Molimo te da po djelovanju Duha Svetoga: čujemo, razumijemo, priznamo i prepoznamo sve ono što je bitno u »Bibliji«. Pomozi da tvoja objava bude duboko usađena u naše misli i srca. To molimo po živoj utjelovljenoj Riječi – našemu Gospodinu Isusu Kristu. Amen!
Autor (tekst i ilustracija): Branimir Bučanović
Biblijska reformacija 
Trebate biti prijavljeni kako bi objavili komentar.