Kategorija: Biblijski nauk i pogledi

---

Tekst donosi sažetak tri predavanja duhovne obnove o molitvi održanog u zajednici (7. ožujka 2015.).

Biblijski nauk o molitvi

U izlaganju (Biblijski nauk o molitvi) T. H. B. je istaknula: «Tema je toliko velika i raznolika pa ću moći istaknuti samo mali dio iz Starog i Novog zavjeta.

Kroz Riječ Bog govori sa čovjekom, a kroz molitvu čovjek govori sa Bogom. Jedna od najvećih nauka Biblije je da čovjek ima slobodu obratiti se Bogu te iskazati zahvalnost i moliti u nadi da će molba biti uslišana.

Molitva u Starom zavjetu: za molitvu u hebrejskom jeziku ima više riječi. Najjednostavnija je kad se Bog doziva u pomoć, prošnja, molitva za druge – zagovor. Postoje različite molitve. Svakodnevne molitve: one su satkane u biblijskim pričama i govore kako su Hebreji molili na različite načine i prilike. Tužaljke: u njima se molbe iznose za oslobođenje i u teškoćama. Prošnja: primjer za to je kada Gideon traži znak od Bog. Zavjet: kad čovjek obeća nešto posebno za oslobođenje (Jefta). Liturgijske molitve: bile su korištene na Bogoštovlju, a takovih molitvi je puno u knjizi Psalmi. Posebne forme molitvi: pitanje upućeno Bogu o nečem osobnom, o društvenoj situaciji ili u vrijeme nevolja. Posredovanje ili zagovor: primjer je Mojsije za vrijeme deset zala itd.

Što se tiče stava tijela, obično su njim pokazivali poniznost pred Bogom. Molili su stojeći, ali najčešće su klečali, čak su ležali sa licem prema podu. Uzdignutim rukama prema nebu označavala se molitva za pomoć.

Molitva u Novom zavjetu vidljiva je na primjeru Gospodina Isusa Krista. Wernle: ‘U cjeloj povijesti Isus je bio najveći molitelj. Imamo priliku, na više mjesta, čitati u Bibliji da se Isus skrio, i molio na različitim mjestima, na planini, sam; ponekad se molio cijelu noć. Snaga njegovog života bila je intenzivna i dosljedna molitva. Njegova čuda su uslišane molitve. Prije čuda koja je činio, molio se, te je bio u neprekidnoj vezi sa Ocem. Nije se molio samo za sebe, nego i za druge, npr. Petra, da ne izgubi vjeru.

Isus je odrastao u židovskoj obitelji koja je održavala vjeru; sa sigurnošću možemo reći kako se je molio barem tri puta dnevno: ujutro, podne i navečer. On je svoje učenike učio moliti. Ima više Isusovih molitvi zapisanih u Bibliji: Zahvala Isusa, Molitva u vrtu Getsemani, Molitva u priči Lazara, Veliko svećenička molitva u Evanđelju po Ivanu, Oče naš.

Molitva u Prvoj crkvi, vidljiva je na primjeru ustrajne molitve za Pedeseticu (Duhovi). Svi su bili okupljeni i molili su se bez prestanka. Molitve Prve crkve su bile iz izraelske tradicije. Poslije su počeli koristiti molitve koje su učili od Isusa; u njegovom stilu i sadržaju je oblikovana po njegovom učenju. Jedna od najvećih promjena je bila da su se molili Bogu, Ocu, u njegovo ime.

Apostol Pavao je drugi veliki lik molitve u Bibliji. Njegovo djelo nije bilo samo propovijedanje, duhovna skrb, vođenje crkve, nego je molitva bila njegovo djelo. Njegovo misijsko djelo je podržano molitvama, u molitvama dobiva snagu za misiju. Poticao je crkve da se stalno mole.

Apostolske poslanice donose dosta primjera i poticaja na molitvu. U crkvama novoga zavjeta molitva je bila suštinski dio Bogoštovlja. Najstarija molitva je Marana tha!: Dođi Gospodine! Druga molitva koju su veoma često koristili je Oče naš. Pored tih tijekom Bogoštovlja značajne su bile ispovjedne molitve i slavljenje Boga.

Pavlov nauk o molitvi, upućen Timoteju, vidljiv je u 1.Tim 2,1-4. Pavao ističe značaj potpore Duha Svetoga u molitvi: ‘Tako i Duh potpomaže našu nemoć. Doista ne znamo što da molimo kako valja, ali se sâm Duh za nas zauzima neizrecivim uzdasima’ (Rim 8,26) i ‘u kojem kličemo: ‘Abba! Oče!’ (Rim 8,15). Na kraju čujte zapis iz Efežana: ‘Svakovrsnom se molitvom i prošnjom u svakoj prigodi u Duhu molite. Poradi toga i bdijte sa svom ustrajnošću i molitvom za sve svete.’ (Ef 6,18).»

Kalvin čovjek molitve

U izlaganju (Kalvin čovjek molitve) J. A. je istaknuo: “Jean Calvin bez obzira na: svoju fizičku slabost, mnogobrojne bolesti, progonstvo, siromaštvo i druge teškoće nije prestajao sa pastoralnom službom. Gdje god ga je Gospodin uputio on je svom snago radio na širenju reformacije, te pravilnom tumačenju Riječi Božje.

Koliko je bio jak u službi govori i to kako je s lakoćom prihvatio svoje siromaštvo, ali je bio osjetljiv na nepravdu, a pogotovo ga je pogodilo kada je netko skrenuo s Božjega puta.

Želeći iskoristiti njegove životne teškoće, puno puta su mu upućeni – primamljivi pozivi – kao: ‘vrati se u okrilje stare crkve, biti će ti osiguran lagodan život.’ On je to odlučno odbijao! Nećemo pogriješiti ako kažemo da u siromaštvu ima skrivenih snaga. Na to je mislio i papa Pavle IV, kada je govorio o Calvinu: ‘Ovom hrabrom heretiku snaga je bila u tome, što za njega novac i položaj nisu bili privlačne snage’. Kalvin je bio svjestan i svojih slabosti, protiv kojih se borio. On u jednom svom pismu piše: ‘U Kristovoj školi ne učimo takovu filozofiju koja bi nam oduzela od Boga dobivene čovječje osjećaje, tražeći od nas da budemo ljudi od kamena.’

Kalvin je bio poznat u cijeloj Europi po svojoj duhovnosti, a mnogi su govorili o njemu kao o čovjeku molitve. Pripremajući Ženevski katekizam, posebno je istaknuo važnost molitve, i poručio: ‘Za ispravnu molitvu, naš um i naša duša tako trebaju biti pripremljeni, kako dolikuje onima koji žele razgovarati s Bogom!’. Bezbroj puta je govorio: ‘istinski ponizno može se moliti samo onaj čovjek čije je srce čisto i usmjereno prema Bogu i čija duša čezne za tim da bi bio što bliže Njemu’.

Kada ga je savladala teška bolest više nije mogao služiti. Pri kraju svoga života Theodor Beze koji je do kraja bio uz Calvina, u svojoj knjizi o istinskom životu Kalvina, posvjedočio je njegove riječi koje je tiho izgovorio: ‘Slomio si me Gospodine! Ali dovoljno mi je to saznanje da je to Tvoja ruka učinila!’ Umro je smireno sa molitvom na usnama! Jean Calvin je živio 54.g.10 mj. i 7 dana, a polovinu svoga životnog vijeka proveo je u službi Evanđelja.

Beze, Calvinov blizak suradnik, bio je zadnjih 15 g. pored Kalvina te ovako zapisao o velikanu: ‘Kako u svom životu, tako i u svojoj smrti bio je kršćanski primjer za svakog čovjeka; koliko lako ga je klevetati, toliko ga je teško dostići!’

Pomolimo se: Bože, održi nas svojom snagom, da ne padnemo ni pokleknemo. Mi smo bez tebe toliko slabi da niti minutu ne možemo stajati snažno i stabilno. Neprestano smo okruženi i napadani od mnogih neprijatelja, od sotone i svijeta, od grijeha i tijela, koji se neprestano bore protiv nas. Gospode, ojačaj nas Duhom svetim, te naoružaj tvojim milostivim darovima, tako da ustrajemo u borbi protiv napasti i iskušenja, da opstanemo u toj duhovnoj borbi, dok na kraju ne dobijemo potpunu pobjedu, kako bi živjeli u tvom kraljevstvu s našim zaštitnikom Gospodinom Isusom Kristom! Amen!»

Molitva u životu vjernika

U izlaganju (Molitva u životu vjernika i zajednice) S. Z. je istaknuo: «U crkvi, gdje služim, ljudi su imali priliku iskusiti milost, ljubav i ljekovitu Božju moć kroz molitvu.

Jedna od tih iskustva je kad su se žene iz crkve molile za susjednog pastora, koji je bio veoma bolestan u bolnici. Toliko mu je bilo loše da se pripremio za svoju smrt. Tog dana kad su se molile za njega osjetio je da mu je bolje i da neće umrijeti. Slava Bogu! U našoj zajednici imam puno takvih iskustva.

Kod jedne naše mlade sestre otkrili su rak. Bila je opterećena duhovno i fizički, ali nije bila bez nade. Tijekom liječenja, kada je bila doma, došla je na Bogoštovlje, i svi smo se molili za njen oporavak. Bog je vodio liječnike i dao joj da se oporavi, a rak nestane. Slava Bogu!
Među nama je sestra koja ne bi bila među živima da ju milosrdni Bog nije sačuvao u teškom srčanom infarktu. Naša zajednica se uporno, sa vjerom, molila za njeno zdravlje.

Jedan naš mladi vjernik se, više puta, ozbiljno razbolio. Za njega smo se molili. Ima bolesti od kojih se izliječio, ima ih koje još uvijek nosi u sebi. Možda ih nikad neće preboljeti, ali ljubav Božja je sa njim, na zajedničkim molitvama doživljava da ga Gospodin jača i pomaže mu podnijeti muke.

Ne zaboravimo, Bog može imati svrhu sa našom bolesti. Mnogi preko nevolje prepoznaju Boga i nađu vjeru i spasenje. Kod svake uslišane molitve moramo imati poniznost, Isusa Krista našega Gospodina, da možemo reći: ‘Budi volja tvoja kako na nebu tako i na zemlji.’ Božja volja je često drugačija nego naša, ali znajmo – sve je njegova volja!

Još jedan primjer. Nedavno smo se molili za slučaj koji je izgledao beznadno. Jednu sestru su opljačkali u njenom domu. Odnijeli su dragocjen nakit, koji joj je puno značio. Svi smo molili za nju. Ne kažem da smo bili bez sumnje, ali Gospodin nas je uslišao, i našli su nakit. Slava Bogu!

Na kraju o osobnoj molitvi. Kao otac, Bogu hvala, shvaćam kako je ponekad važno za djecu da mi budu u krilu i zagrljaju, kako bi osjetili ljubav. Volio bih da u našim molitvama isto tako, kao djeca, idemo Bogu, Ocu našem. Znajmo da smo u snažnim rukama, imamo utočište kod Boga, i njegovu ljubav. On nas poznaje više nego itko drugi, zna što nam je potrebno i može nama to dati.

Tražimo prilike, u molitvi, da možemo reći: ‘Oče, u nevolji sam’, ili ‘Oče, uspio/la sam’. Imajmo odlučnosti ta čuda drugima svjedočiti.»

Molitva u životu vjernika i zajednice

U izlaganju (Molitva u životu vjernika i zajednice) R. M. je istaknuo temeljem Svetoga pisma II. Ljetopisima 33,9-13 te Luka 18,7-8: «Čitajući iz II. Ljetopisima suočeni smo sa dubokom nevjerom kralja Manašea te stanovnika Jeruzalema i okolice. Oni su odbacili bogoštovlje jedinom Bogu, te se odali štovanju kumira, i oslanjali na praznovjerje.

Potrebno je uočiti kako narod, pod vodstvom kralja, nije slučajno, nego – smišljeno, namjerno i bahato – krenuo u krivovjerje! To dovodi to toga da oni postaju neosjetljivi na Božji govor, pa čak i gluhi na ono što Bog poručuje, uopće ih ne zanima Božja volja.

Manaše se mora suočiti sa porazom, uhićenjem i raseljavanjem, prije nego se obrati Bogu i zatraži njegovo izbavljenje. Kada mu, na kraju, pribjegne ne pronalazi Boga koji vraća istom mjerom kao on Bogu. Naprotiv pronalazi Oca koji odgovara, i koji čuje njegove molitve.

Naše društvo gradi oltare za današnje kumire! Nažalost i mi, koji se nazivamo kršćanima, im se povremeno klanjamo i služimo. Tvrdoglavo se bunimo protiv Gospoda, te opiremo njegovom pozivu na pokajanje, i pravimo se kao da ne čujemo. Na taj način vjerujemo u tisuće izvanjskih i unutarnjih idola, a ne u Boga. Među njima na prvom mjestu su: obitelj, pravila ovoga svijeta, sekularni svjetonazor, i medijske informacije tj. dezinformacije. Na drugom po važnosti su: bogoštovni prostori kao znak moći, naša bogoslužja, načela, tradicije, te tzv. moral. Proširena indiferentnost prema molitvi te, automatsko – bez razmišljanja – naučeno ponavljanje, znakovi su takovih bogoštovnih navika, te znakovi odlaska od Boga.

Kako nas Isus podsjeća (zapis iz Luke), Gospodin je uvijek tu! Spreman donijeti pravdu i potrebito otkupljenje kada smo ga spremni dozvati, u našoj nevolji gluhoga i korumpiranoga društva. Potrebno je vidjeti hoćemo li, kao Manaše, u nevolji zavapiti Gospodinu i ponizno mu se vratiti u našim molitvama. Drugim riječima treba vidjeti jesmo li voljni obznaniti Boga kao Boga! To znači: vjerovati, imati pouzdanje da će on ispuniti naše molbe, čuti ih te ‘donijeti pravdu izabranicima njegovima koji mu vape dan i noć!’.»

---

»Zaista, zaista kažem vam: Tko vjeruje, ima život vječni. Ja sam kruh života. Oci su vaši jeli manu u pustinji, i pomriješe. Ovo je kruh koji silazi s neba da tko jede od njega, ne umre. Ja sam kruh živi koji siđoh s neba. Tko jede od ovoga kruha, živjet će dovijeka. Kruh koji ću ja dati tijelo je moje za život svijeta.« Iv 6, 47–51. (Biblijsko čitanje Ivan 6, 1–71)

Jednom zgodom Gospodin Isus Krist je otišao sa svojim učenicima na drugu stranu Tiberijadskog mora tj. Galilejskog jezera.

Više od pet tisuća ljudi došlo je čuti njegovu poruku. Poslije pouke ostalo je mnoštvo koje nije imalo što za jesti, a učenici su imali samo pet ječmenih kruhova i dvije ribe. Okupili su narod ‒ Gospodin je blagoslovio i Bogu zahvalio ‒ hrana se je umnožila, a mnoštvo jelo. Nakon što su vidjeli kakova se moć krije u Isusu odlučili su ga zakraljiti. Vjerojatno su pomislili kako bi bilo dobro imati kralja koji bi stvarao hranu, a oni ne moraju raditi nego slušati njegove priče. Iako je sličnih situacija bilo više, Isus nije prihvatio njihove želje; pobjegao je i nije htio biti oruđe mnoštva.

Promatrajući događaj, iz perspektive Staroga zavjeta, vidimo poveznice; Bog je po Mojsiju davao blagoslove svome narodu. On je imao »mesijansku« ulogu, i bio je veliki vođa. Židovska tradicija imala je ukorijenjen koncept mesijanstva kao političkog pokreta koji osigurava materijalnu sigurnost i društvenu stabilnost. Zbog toga su mnogi očekivali od Isusa da bude Mesija koji će ispuniti njihove materijalne potrebe, dakle, politički vođa koji će stvoriti blagostanje u državi. No, njihovo razumijevanje Raja nije bilo kako ga je Isus zamislio i navješćivao.

Odlazeći od mnoštva dolazi u Kafarnaum, u sinagogu (Iv 6, 59). Gradić u kojemu je Isus živio tijekom prvog dijela svoje službe. U sinagogu su se Židovi okupljali na molitvu, pouku, i socijalizaciju. Dok je tamo boravio, iznio je pouku koja donosi poruke i poticaje: nauk o vječnom životu! Mnoge poruke su tim ljudima bile kontroverzne i nisu ih prihvaćali, te su prestali slijediti put istine i napustili Gospodina Isusa Krista (Iv 6, 60-66). Iako je bio Božji Sin i Spasitelj svijeta, mnogi su, njegove riječi krivo shvaćali; iako su imali priliku vidjeti i čuti istinu sa izvora Istine, žrtvovali su je zbog osobnih interesa ili neznanja.

Jedan dio ljudi išao je za Isusom samo zato što su htjeli ostvariti svoje materijalne potrebe. Danas, također, ima puno onih koji bi slijedili put vjere ako im se ispune materijalne potrebe. Postoje čak i propovjednici tzv. Evanđelja materijalnog prosperiteta po kojemu Bog ispunjava materijalne potrebe onima koji ga slijede, a materijalni uspjeh povezuju sa vjerom. To su poganske hereze koje su nastajale i postojale tijekom povijesti kršćanstva, a vidimo da je toga bilo i među novozavjetnim ljudima. Isusova poruka, takovim ljudima, može se sažeti riječima: »Ne tražite me što čudesa vidjeste, nego što jedoste kruha i nasitiste se!« (Iv 6, 26.)

Isus je, ponekad, činio čuda i iscjeljenja. Koji je njihov smisao? Pokazati ljudima tog vremena, i te kulture da je Isus od Boga; da Bog čini kada, kako i koliko hoće! Smisao je i svjedočanstvo za Boga, a ne egzibicija ili čovjekov osjećaj. Ovo je bilo bitno u židovskoj kulturi jer su mnoge Božje ljude, staroga zavjeta, pratila čudesa i nadnaravni znaci. Zanimljivo ‒ iako su vidjeli Božje znakove, nisu krenuli Božjim putem!

Isusovi protivnici se pozivaju na veliki tj. najveći autoritet te kulture, Mojsija. Tvrdili su kako je im je davao manu sa neba i hranio ih četrdeset godina (tijekom putovanja u obećanu zemlju), pa je Isusu upućeno pitanje: »Možeš li ti to učiniti?« No, tijekom putovanja ‒ Bog osigurava ‒ ono što je potrebno za preživljavanje. Oni su tu činjenicu zaboravili i razvili predaju po kojoj je Mojsije osiguravao sve što im je bilo potrebno za život. U to vrijeme bio je razvijen kult Mojsija, kao nadnaravnog čovjeka, pa su se mnogi nastojali poistovjetiti ili potvrditi svoju povezanost sa njim. No; Mojsije je bio sluga Božji, posrednik, a ne izvor moći. Bog ga je odabrao i pozvao u određenu službu i dao mu poslanje ‒ Bog je izvor moći i vodič! Mana tj. hrana koju su jeli nije došla od Mojsija nego od Boga. Cijelo putovanje je duhovna škola koja ih je trebala uvjeriti kako su oni Božji narod i da se trebaju podrediti Bogu i hoditi njegovim, a ne svojim, putovima.

Isus potiče okretanje i predanje Bogu. Izvor blagoslova, sreće i duhovne radosti je Bog. Bog Otac i Bog Sin u savršenom su jedinstvu i međusobnom djelovanju. Razlog zbog kojega Isus daje kruh je da bi ljudi vidjeli Božju moć. Oni su to krivo shvatili i preokrenuli. Mislili su, ako imamo nekoga kao što je Isus, možemo se lagano najesti, malo raditi; sve će biti odlično jer imamo čarobnjaka koji će za nas činiti sve što je potrebno kada ga zakraljimo.

Isus objašnjava Božju volju: »Da svaki koji vidi Sina i vjeruje u njega ima život vječni, i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan!« (Iv 6, 40.) Vjera u Sina Božjega – Isusa Krista, uvjet je spasenja. Onaj koji vjeruje u Isusa za svoga Spasitelja, on je spašen! Mnogi tvrde kako su potrebna djela i znaci za spasenje. Temeljem nauka Svetoga pisma možemo s visokom sigurnošću ustvrditi kako to nije točno (Rim 4, 1-9). Činjenje dobrih djela nije uvjet spasenja, nego je to milost Božja i vjera u Boga tj. Isusa Krista. Živa vjera djelo je Duha Svetoga, jer nije moguće vjerovati ako Bog ne potakne i ne pokrene duhovnu obnovu.

Isus poučava kako je vjera dar Božji, uvjetovan Božjom snagom (Iv 6, 44). Spasenje i vječni život se ne može, u ljudskoj snazi, zadobiti. Iako, po čovjeku, ne možemo zadobiti spasenje, ne znači da je bezvrijedno; naprotiv izuzetno je vrijedno! Toliko vrijedno da je Bog poslao svoga Sina da umre za spasenje čovjeka (Iv 3, 16). Oni koji preziru ili odbacuju spasenje; preziru i odbacuju Boga. Čovjek je privučen Bogu silom Duha Svetog, to nije po ljudskoj snazi, nego po nadnaravnom djelovanju. Božja ljubav privlači, i kroz životne okolnosti sebi dovodi. Kada počnemo istinski rasti u spoznaji Boga počinjemo shvaćati kako je: vjera, spasenje i vječni život, dar milosti Božje. Na čovjeku je da bude zahvalan i zaziva ime Božje te slavi Stvoritelja i Spasitelja.

Uskrsnuće o Posljednjem sudu se spominje: »Nitko ne može doći k meni ako ga ne povuče Otac koji me posla. I ja ću ga uskrisiti u posljednji dan.«  (Iv 6, 44.) Samo oni koji vjeruju u Boga, biti će u vječnosti s Bogom. Bezbožnici i bogohulnici sebi su odredili sudbinu i vječnu propast (Otk 21, 8); mogli bi reći kako su sebi presudili odbacivši Boga i njegovo spasenje (Iv 3, 17-20). Tu je istinu potrebno prenijeti ljudima kako bi bili svjesni svoje sudbine te temeljem toga donijeli pametnu odluku. Kada se ukaže prilika prenesimo istinu o spasenju jer se nikada ne zna kada će Bog pozvati one koji su zašli s puta ili nisu na putu vjere i Božje istine. Mnogi su bili u duhovnom Titaniku, i na sigurnom putu za brodolom smrti, sve dok ih Bog nije pozvao i privukao sebi.

Isus poručuje: »Tko vjeruje, ima život vječni!« (Iv 6,47.) Vjerovati znači imati povjerenje u Boga i prihvatiti ono što je Bog objavio kao istinito; osloniti se na Boga; živjeti s Bogom; u trenutcima radosti i nade zahvaljivati; u najtežim situacijama zazivati: »Bože moj, pomozi mi!«

Nakon što je Gospodin pokazao kako razumije bit čovjeka, njegove motive te kakova treba biti vjera (iskrena, i usmjerena Bogu), daje još jednu poruku koja se nekima učinila kontroverzna. Prvi puta iznosi nauk o Večeri Gospodnjoj – Euharistiji, Iv 6, 51-59. Riječi su snažne, direktne i upućuju na važnosti sakramenta Večere Gospodnje. Mnogi su se sablaznili jer su doslovno shvatili riječi, nisu razumjeli simboliku i otajstvo vjere. Kasnije će biti jasnije kada o Posljednjoj večeri svojim najbližim učenicima iznese nauk. Sveti čin je darovan vjernicima da ga održavaju u Crkvi na spomen Kristove muke i pobjede dok se ponovo ne vrati. Nije za nevjernike ili one koji nisu sigurni po pitanju vjere. To je svetinja koja podsjeća na Krista, njegovo djelo i uskrsnuće, te je Tijelo i Krv Kristova, a Krist je duhovno i nadnaravno nazočan u činu. Sudioništvo u Večeri Gospodnjoj utvrđuje nadu spasenja i vjeru u Boga!

Isus je poučavao istine o Kraljevstvu Božjemu. One su duboke i duhovne; obuhvaćaju različite aspekte duhovnosti i društvene pravednosti. Istaknuto je nekoliko Isusovih poruka (iz navedenog biblijskog čitanja) koje valja uočiti, a koje su poticaj za vjeru u Boga.

Molitva: Svemogući Gospodine Bože zahvaljujemo za istinitu i vječnu objavu Svetoga pisma koje je temelj vjere. Želimo stajati na Svetomu pismu, u svakodnevnom i duhovnom životu. Želimo otkrivati istine koje su bitne na našemu putu spasenja. Molimo za vodstvo Duha Svetoga kako bi čuli, čitali i promišljali tvoju riječ, ne bi li ona bila dijelom našega svjetonazora. Molimo te prosvijetli naš um, i otvori srce kako bi razumjeli sve ono što je bitno na putu spasenja. To molimo po živoj utjelovljenoj Riječi – našemu Gospodinu Isusu Kristu. Amen!

Autor: Branimir Bučanović