Autor: Editor

U »Svetom pismu« postoji puno zapisanih primjera molitvi. Iz njih možemo shvatiti: što je to molitva, kome se moliti, kako i kàda se moliti. Naša je namjera odgovoriti na ta pitanja na temelju »Riječi Božje«.

Biblijske riječi pojašnjavaju i približavaju molitvu. Starozavjetna riječ za molitvu je i.ž.r. heb. tefilav, a javlja se na osamdesetak mjesta. Njezino je značenje: molitva, zagovornica, molbenica, hvalospjev, poetska ili liturgijska molitva npr. »Psalmi«, bogomolja. Korijen je gl. heb. pavlal, a znači: posredovanje, zamoliti, razmišljati, prosuditi, zagovarati. Novozavjetna riječ, koja se javlja pedesetak puta, za molitvu je i.ž.r. grč. prosuhe, a znači: zamolba, molba upućena Bogu, a rabila se je i za molitvenu zgradu tj. bogomolju.

Na temelju biblijsko-evanđeoskog nauka o molitvi se može reći sljedeće. Molitva je govor ili misao upućena Bogu u cilju iznošenja: molbe za pomoć, misli, razmišljanja, osjećaja radosti i žalosti Stvoritelju. To se čini u: molbi, zazivu, zahvali, slavljenju, razgovoru; dakle postoje različite molitve, a nekad se u jednoj molitvi mogu pojaviti svi ili pojedini molitveni oblici. Molitva treba biti iskren te istinit govor upućen Bogu, treba znati da se obraćamo Stvoritelju, a ne umišljaju, a poniznost je pred Bogom najvažnija. Nema posebnih, čarobnih ili nerazumljivih riječi. Riječi ili misli trebaju biti jednostavne i jasne upućene Bogu. Moliti se može uvijek u svim prigodama; za sve ljude i potrebe, osobno ili za druge, u skupini ili sam; u prvom licu jednine ili množine, a to ovisi o tomu jesmo li sami ili s drugima; moliti se može u bilo koje doba dana i noći. Moliti se može u svim položajima tijela: sjedeći, stojeći, klečeći, ležeći, hodajući itd. Starozavjetni je običaj bio stajanje, a često su se i podizale ruke prema gore u znaku slavljenja Boga. Kršćani su to preuzeli uz neke dodatke npr. klečanje, sjedenje, preklapanje ruku itd. Ipak, izvanjski znaci su nebitni, a ključno je stanje uma i duha. Treba biti svjestan da se u molitvi obraćamo Stvoritelju svega, a to treba činiti iskreno, bez pretvaranja i bogobojazno tj. s dubokim strahopoštovanjem. Ponekad iskreni uzdah, iz dubine duše, može biti i molitva koju čuje Bog.

U cilju približavanja biblijske molitve izdvojiti ćemo dva od mnogih biblijskih primjera: Molitva Oče naš i »Psalmi«.

Gospodin Isus Krist je svoje učenike učio moliti, to je činio poukom i primjerom. Na dva mjesta u »Evanđeljima« nalazima zapis molitve koja se naziva Oče naš, čit. Matej 6, 9 – 13 i Luka 11, 2 – 4. Zapis iz Mateja je pouka koju je Gospodin prenio učenicima tijekom pouke na Gori. Luka opisuje poduku o molitvi koju Isus daje nakon što je u samoći molio. Zanimljivo je kako Boga oslovljava i gdje ga se »nalazi«. Isus Boga oslovljava sa Oče. U izvorniku to je i.m.r. patēr koja se koristi za Boga. Ta riječ se je koristila za roditelja ili osobu s visokog položaja, a u »Evanđeljima« se pripisuje Bogu. To upućuje na Boga stvoritelja koji je blizak čovjeku, a po tomu je kršćanstvo posebna vjera. Bog nije samo moćni Stvoritelj, sveznajući Bog, onaj koji stvara i ispravlja nego blizak i prisan Otac svoga stvorenja. Bog je na Nebu, a time se ističe njegova veličina i odvojenost od stvorenja; On je iznad svega živoga i neživoga. Moliti se može za sve duhovno-materijalne potrebe, ali nas duhovno-životna mudrost uči da nećemo dobiti odgovor na sve tražene molbe. Bog potvrđuje ono što je u skladu s njegovom voljom za naše dobro. Slavljenje Boga treba biti sastavni dio duhovno-molitvenog života. To se može činiti: riječima, pjesmom i životom. Evo nekoliko životnih primjera: s visokom radnom etikom, odnosno izvrsnim pristupom obvezama tj. poštenim, radišnim, odgovornim izvršavanjem radnih i životnih obveza može se slaviti Boga. Radnik koji savjesno obavlja posao, poslodavac koji poštuje radnike i zakone – ako to čine iz bogoljubnih motiva svojim životom slave Boga. Isus je učio da prvo treba tražiti Kraljevstvo Božje i njegovu pravednost, a ostalo će doći samo od sebe (čit. Mt 6, 33). Iščekivanje vječnog Božjeg kraljevstva važan je dio kršćanske nade i molitve. To daje sigurnost vječnog života i Božje pravde. Samo je u Božjem kraljevstvu savršena pravda i najveća nada. Zato je pouka i poticaj te molitve da se traga i moli za Božje kraljevstvo. Iz ove molitve učimo o važnosti pokajanja tj. ispovijedanja svojih grijeha samo Bogu, i opraštanja drugima njihovih pogrješaka. Nameće se zaključak glede molitve Oče naš: ona je najbolji obrazac za molitvu tj. može se izgovarati izrečenim Isusovim riječima; ali ta molitva poučava kako i kome se moliti – jednostavnim i razumljivim riječima, jedino i samo Bogu!

»Psalmi« su biblijska knjiga u kojoj je stotinu pedeset pobožnih pjesma podijeljenih u pet cjelina. Oni su bili i ostali važan dio osobne i zajedničke duhovnosti. Četrdesetak su molitve, a još više sadrže molitvene dijelove. Može ih se koristiti kao molitvene obrasce, tj. koristiti za molitvu, nadahnuće ili otkrivenje kako se moliti. Psalmi daju odgovore na pitanja: komu se u molitvi obraćati: jedino i samo Bogu; kako se moliti: jednostavnim riječima i iskreno; te što iznositi Gospodu Bogu: sve potrebe, zahvalnosti i slavljenje. Molitveni psalmi su po tematici različiti, ali ih sve povezuje jedna ključna činjenica – upućeni su samo i jedino Gospodu Bogu svemogućemu – Stvoritelju svega.

Na temelju biblijske objave možemo zaključiti sljedeće. Molitva je sastavni i ključni dio duhovnog života, kroz nju upoznajemo Boga, po njoj se duhovno ispunjavamo i obnavljamo. Molitva je disanje duha i bez nje nema duhovnoga života. Molitva je odraz istinske i žive duhovnosti, a ljudi koji redovito mole istinski su vjernici s bogatim duhovno-misaonim svijetom. A biblijsko-evanđeoski primjeri poučavaju da se treba moliti samo i jedino Bogu u tri osobe: Ocu, Sinu i Duhu Svetom, nikomu i ničemu drugomu!

Autor (tekst i ilustracije): Branimir Bučanović

Snovi su oduvijek privlačili čovjekovu pozornost. Različito su tumačeni, a mnogi im pripisuju nadnaravna značenja. Promotriti ćemo ih iz biblijskoga ugla, te istaknuti nekoliko znanstvenih činjenica.

Neuroznanstvena istraživanja su potvrdila da suvremeno društvo daje loše poticaje koji vode ka narušavanju cjelovitosti, dubine i dužine spavanja. Zaključak je istraživanja da treba redovito spavati sedam do osam sati, a mnogi ljudi spavaju puno kraće. Oni koji redovito spavaju kraće od šest sati imaju velike izglede da obole od: depresije, moždanog udara, pretilosti pa čak i psihoze tj. trajno narušenoga psihičkoga zdravlja. Dakle, kronična neispavanost narušava čovjekovo zdravlje. Naš mozak tijekom dana prikuplja podatke koje obrađuje za vrijeme sna. Dok spavamo odvija se  nevjerojatna i bitna umna preobrazba pa možemo sa sigurnošću zaključiti: bez redovitoga i dovoljnoga spavanja i sanjanja, kojega se uglavnom ne sjećamo, nema zdravoga duševnoga života. Za više o istraživanjima u ovom području pročitajte: »National Geographic«, Michael Finkel, »Nove spoznaje o znanosti spavanja«, str. 22. br. 8, kolovoz 2018.

U »Svetom pismu« zapisani su primjeri i poruke o snovima, te rijetkim pojedincima, koji su imali Bogom dani dar njihova tumačenja. Bog je ponekad kroz snove davao čovjeku poruke koje su mu bile vodič za postupanje ili objava Božje volje. Ipak je potrebno uočiti: ne možemo govoriti o snovima kao izvoru, nego sredstvu preko kojih je Bog ponekad i u rijetkim okolnostima progovarao čovjeku. Nadalje, iako vjernici danas imaju Duha Svetoga i puninu Božje volje kroz biblijsku objavu, ne možemo odbaciti mogućnost da Bog i danas povremeno otkriva svoju volju kroz snove. Ipak, onaj tko misli da dobiva objave kroz snove treba ih – kroz biblijsko proučavanje u molitvenomu duhu – provjeravati. Što se tiče tzv. tumača snova, baš kao u biblijska tako i današnja vremena, treba biti izuzetno oprezan. Uglavnom se radi o smutljivcima koji koriste naivnost, nesreću ili neznanje pojedinaca za svoju, obično materijalnu, korist.

Istaknuti ćemo tri biblijska primjera koji pojašnjavaju i približavaju ovu temu: Jakovljev i Josipov san, te Daniel.

Jakovljev san zapisan je u knjizi »Postanka«, čit. Post 28, 10 – 22. Dok je bio na putu te odlučio prenoćiti usnio je zanimljiv san. Sanjao je anđele koji su usmjeravali njegovu pozornost prema Gospodu. Iz zapisa se iščitava i ključna služba Božjih anđela; oni usmjeravaju na Gospoda i pozivaju ljude na vjeru u Boga. Bog je Jakovu dao obećanje o blagoslovu i uspostavi saveza koji će i Jakov potvrditi. Ova ga se je objava dojmila pa je odlučio tamo načiniti bogomolju. Mjesto je prozvao Betel, hrv. kuća Božja. Biblijski zapis ovako opisuje Jakovljev doživljaj: »Tad se Jakov probudi oda sna svojega te reče: ‘Zaista je Gospod na ovome mjestu, a ja nisam ni znao.’ I prestraši se te reče: ‘Kako je strašno ovo mjesto! Ovo nije drugo nego kuća Božja i ovo su dveri nebeski!’« (Post 28, 16 – 17. VB) Ovaj je san primjer Božje objave koja se je kasnije potvrdila kao istinita, a njezino je ostvarenje nastupilo nakon dugog vremena. Bog je objavio svoju volju Jakovu, a on je s vjerom prihvatio.

Danielov primjer pokazuje izuzetno rijedak dar: tumačenje snova. U starozavjetnoj biblijskoj knjizi, koja nosi ime po njemu, pronalazimo mnoge zanimljivosti, zgode iz njegova i života trojice sudrugova, te duboke duhovne poruke. Njih su četvorica, zajedno sa sunarodnjacima, odvedeni u Babilonsko sužanjstvo. Biblijski zapis ovako ih opisuje: »A ovoj četvorici dječaka, njima Bog dade znanje i razbor u svakoj knjizi i mudrosti; a Daniel je razumijevao sva viđenja i snove.« (Dn 1, 17.) Ova je rečenica bitna za razumijevanje rijetkog dara koji je imao Daniel, kao i njegov izvor. Daniel je povremeno koristio dar, kada ga je Bog nadahnuo, kako bi pojasnio i objasnio Božju volju. On je tumačeći snove služio Bogu, nije tražio novčanu ili bilo koju drugu dobit zauzvrat, te je naglašavao da je izvor tog dara Bog. Moćni vladar Nabukodonozor, kojemu je rastumačio san, ovako je posvjedočio o njegovom daru: »Doista, vaš Bog – on je Bog nad bogovima i gospodar nad kraljevima i otkrivatelj tajni, kad si mogao otkriti ovu tajnu.« (Dn 2, 47.)

Treći je primjer zapis svjedočanstva Božje objave Josipu u snu (čit. Mt 1, 18 – 25). Bog je objavio, po anđelu Gabrijelu, Josipu istinu u svezi njegove zaručnice Marije. Bio je to navještaj izvanrednoga i nadnaravnoga događaja tj. utjelovljena ili inkarnacije Boga u obličju čovjeka u osobi Isusa iz Nazareta. I u ovom slučaju san je sredstvo preko kojega se donosi poruka o izuzetnom događaju: »A rodit će sina, i nadjenut ćeš mu ime Isus, jer on će spasiti puk svoj od grijeha njihovih.« Josipov je primjer zanimljiv jer pokazuje kako se u rijetkim te izuzetnim okolnostima Bog, u snu po anđelu, objavljuje čovjeku.

Zaključak je sljedeći: snovi u »Bibliji« nemaju, sami po sebi, tajnovito ili nadnaravno značenje. Zbog toga ih ne treba gledati kao izvor otkrivenja, uvida u budućnost ili nekih nadnaravnih objava. Biblijska je poruka jasna: Bog je ponekad i ponekom čovjeku, kroz snove, davao poruke koje su bile upućene pojedincima, kako nevjernicima tako i vjernicima. San i snovi pomažu čovjeku da se obnovi, odmori te održava zdravo duševno i duhovno stanje.

Autor (tekst i ilustracija): Branimir Bučanović