Prispodoba o špiljskom čovjeku

»I svjetlo svijetli u tami, i tama ga ne obuze.« (Iv 1,5.)

Skupina špiljskih stanovnika često se okupljala zagledana i zadivljena sjenama koje su se pojavljivale na zidovima špilje.

Svjetlo ih je, koje je dolazilo izvana, obasjavalo i stvaralo iluziju ljepote i stvarnosti koje su gledali u sjenama. Svako tko bi se okrenuo prema izvoru svjetla, bio je začuđen, zadivljen i pomalo uplašena s onim što vidi; ali ostali su ga ubrzo uvjeravali da je to opasno, strašno, nepoznato, skriveno i zastrašujuće…

Ipak, jedan od njih nakon dugo vremena odlučio je krenuti prema izvoru svjetla. Odlučan ali nesiguran, uplašen s mnoštvom pitanja i nejasnoća polako je dopuzao do ulaza odakle se svjetlost pojavljivala. Kada je ispuzao podigao se je i nesvjestan snage svjetla pogledao u njegov izvor. “Pogodila” ga je te je pao i ostao zaslijepljen, ali zadivljen bistrinom, čistinom i ljepotom koju je ugledao. Nakon što se je oporavio od prvotnog susreta sa svjetlošću pogledao je oko sebe i ugledao predivne prizore: vode, zraka, zemlje i prirode. Zvuci prirode i  živog svijeta, ljepota planina i mora, plavo nebo i oblaci, zeleno bilje… Dugo se je tamo zadržao i nije moga vjerovati što je sve vidio i koja se krasota skriva iza okolnosti u kojima je živio.

Odlučio se je vratiti i priopćiti radosnu vijest ostalima. Kada je došao sve im je iskreno i oduševljeno ispripovijedao. Sa zanimanjem su poslušali jer im je bilo drago što se je vratio živ i zdrav. No, neki su ubrzo počeli špekulirati i sumnjati.  Vođeni interesima da kontroliraju špiljske ljude – strahom, nesigurnošću, kakofonijom, sumnjom i predrasudama uvjerili su ostale da je špilja bolja, a da je ovaj sve izmislio i umislio.

Nekolicina je povjerovala i nakon što je ovaj odlučio zauvijek izaći iz špiljske tame i krenuti osvijetljenim putem krenuli su zajedno. Privučeni snagom svjetla otkrili su novi život, u kojemu stoluju: vjera, ljubav, nada, duhovnost, istina, pravda i samoizgradnja.

Svi smo mi poput špiljskih ljudi koji su zadivljeni mutnim životnim sjenama i opsjenama – sve dok se ne pokrenemo, krenemo te ispuzamo i pronađemo put do svjetla, te nastavimo putem koji je obasjan svjetlošću u tami koja nas okružuje.