Biblijski nauk i pogledi

Kako je određen biblijski kanon?

Editor

Izraz “kanon” koristi se za opisivanje knjiga koje su božanski nadahnute i stoga pripadaju Bibliji. Poteškoća u određivanju biblijskog kanona je u tome što nam Biblija ne daje popis knjiga koje pripadaju Bibliji. Određivanje kanona bio je proces koji su prvo vodili židovski rabini i znanstvenici, a kasnije rani kršćani.

U konačnici, Bog je bio taj koji je odlučio koje knjige pripadaju biblijskom kanonu. Knjiga Svetoga pisma pripadala je kanonu od trenutka kada ju je Bog nadahnuo napisati. Radilo se jednostavno o tome da Bog uvjeri svoje ljudske sljedbenike koje bi knjige trebale biti uključene u Bibliju.

U usporedbi s Novim zavjetom, oko kanona Starog zavjeta bilo je puno manje prijepora. Hebrejski vjernici prepoznali su Božje glasnike i prihvatili njihove spise kao nadahnute od Boga. Iako je nedvojbeno bilo nekih rasprava u vezi s kanonom Staroga zavjeta, do 250. po Kr. postojao je gotovo univerzalni dogovor o kanonu hebrejskoga pisma. Jedino pitanje koje je preostalo bili su apokrifi, s nekim raspravama i raspravama koje se nastavljaju i danas. Velika većina hebrejskih učenjaka smatrala je apokrife dobrim povijesnim i vjerskim dokumentima, ali ne na istoj razini kao Hebrejski spisi.

Što se tiče Novog zavjeta, proces prepoznavanja i prikupljanja započeo je u prvim stoljećima kršćanske crkve. Vrlo rano su neke novozavjetne knjige bile prepoznate. Pavao je smatrao da su Lukini spisi jednako autoritativni kao i Stari zavjet (1. Timoteju 5,18; vidi također Ponovljeni zakon 25,4 i Luka 10,7). Petar je prepoznao Pavlove spise kao Sveto pismo (2. Petrova 3,15-16). Neke od knjiga Novog zavjeta kružile su među crkvama (Kološanima 4,16; 1. Solunjanima 5,27). Klement Rimski spomenuo je najmanje osam novozavjetnih knjiga (95. po Kr.). Polikarp, učenik Ivana apostola, priznao je 15 knjiga (108. po Kr.). Ignacije Antiohijski je priznao oko sedam knjiga (115. po Kr.). Kasnije je Irenej spomenuo 21 knjigu (185. po Kr.). Hipolit je prepoznao 22 knjige (A.D. 170-235). Novozavjetne knjige koje su izazvale najviše kontroverzi bile su Hebrejima, Jakovljeva, 2. Petrova, 2. Ivanova i 3. Ivanova. Prvi “kanon” bio je Muratorijev kanon, koji je sastavljen 170. godine. Muratorijev kanon uključivao je sve novozavjetne knjige osim Poslanice Hebrejima, Jakovljeve, 1. i 2. Petrove i 3. Ivanove. Godine 363., sabor u Laodiceji je izjavio da su samo Stari zavjet (zajedno s jednom knjigom apokrifa) i 26 knjiga Novog zavjeta (sve osim Otkrivenja) kanonski i da se čitaju u crkvama.

Koncil u Hiponu (393. po Kr.) i Koncil u Kartagi (397. po Kr.) također su potvrdili istih 27 knjiga kao mjerodavne.

Sabori su slijedili nešto slično sljedećim načelima kako bi utvrdili je li novozavjetna knjiga doista nadahnuta Svetim Duhom:

  1. Je li autor bio apostol ili je imao blisku vezu s apostolom?
  2. Prihvaća li knjigu Kristovo tijelo općenito?
  3. Je li knjiga sadržavala dosljednost doktrine i ortodoksnog učenja?
  4. Je li knjiga sadržavala dokaze o visokim moralnim i duhovnim vrijednostima koje bi odražavale djelo Duha Svetoga?

Opet, ključno je zapamtiti da crkva nije odredila kanon. Nijedan rani crkveni sabor nije odlučivao o kanonu. Bog je, i samo Bog, odredio koje knjige pripadaju Bibliji. Radilo se jednostavno o tome da je Bog prenio svojim sljedbenicima ono što je već odlučio. Ljudski proces prikupljanja biblijskih knjiga bio je pogrešan, ali Bog je, u svojoj suverenosti, i unatoč našem neznanju i tvrdoglavosti, doveo ranu zajednicu do prepoznavanja knjiga koje je nadahnuo.

Izvor: gotquestions.org/canon-Bible.html

Koncil u Kartagi

Bilo je nekoliko sastanaka u vezi s kršćanskom doktrinom održanih u gradu Kartagi u sjevernoj Africi. Prije koncila u Niceji, koncili su uglavnom raspravljali o pitanjima kao što su kako postupati s otpadnicima, treba li ili ne prihvatiti neortodoksna krštenja itd. Niti jedan od Sedam glavnih sabora, ili “Općih sabora”, nije održan u Kartagi, i zbog toga se često raspravlja o tome koliko su dekreti iz Kartage mjerodavni.

Dana 29. kolovoza 397. po. Kr. održan je najvažniji od sastanaka u Kartagi. Ovo je ono koje se najčešće naziva “Vijeće u Kartagi”. Ono što znamo o ovom vijeću je ograničeno, budući da su jedini sačuvani zapisi neizravni izvještaji i prikazi u drugim izvorima.

Najistaknutiji rezultat ove konvencije bio je popis biblijskog kanona ili “prihvaćenih” biblijskih knjiga. Sabor u Kartagi naveo je 27 knjiga Novog zavjeta, kao i 39 knjiga Starog zavjeta, ali je također uključio nekoliko knjiga koje nisu dio tipičnog kanona, poput Makabejaca i Ezre. Ove su knjige dio onoga što je poznato kao deutorokanoni i ne smatraju se nadahnutim tekstovima.

Treba napomenuti da je, i prije i nakon Kartaškog sabora, većina kršćanskih i židovskih znanstvenika držala deuterokanonske knjige nekanonskima. To se vidi u izostavljanju deuterokanona iz Filonovih djela i njegovom izričitom isključivanju od strane crkvenih vođa kao što su Origen, Melito iz Sarda, Ćiril iz Jeruzalema, Jeronim i Atanazije. Sabor u Laodiceji, koji je održan manje od četrdeset godina prije Kartage, također, je isključio te knjige.

Izvor: gotquestions.org/Council-of-Carthage.html