Raspeće ili raspinjanje je pribijanje na drveni križ ili uspravno drvo, u antici je bio izuzetno okrutan oblik kažnjavanja. U rimskim se izvorima pojavljujuje od kraja 3. st.pr.Kr., a provodilo se je do 4. st.po.Kr. Procjenjuje se da su desetci ako ne i stotine tisuća ljudi tako pogubljeni.
Cilj je bio okrutno, teško i jako mučno kažnjavanje, poniženje te upozorenje drugima. Raspete su, često, stavljali uz putove kao upozorenje ostalima, a primjenjivalo se na: robove, pobunjenike, kriminalce, veleizdajnike itd.
Postupak je, najvjerojatnije, bio takav da su čavle odmah iznad zgloba dlana zabijali između kostiju podlaktice, a noge probijali između ahilove tetive i potkoljenice. Najvjerojatnije su ih povezivali konopcem na pojedinim dijelovima tijela, a čekić i čavli su bili osnovni alati. Sve je bilo popraćeno užasnim i bolnim kricima osuđenika. Za »ublažavanje« boli dali bi im piti tekućinu mješavine octa, žući i smirne. Cijeli postupak obavljali su vojnici, bez milosti uz česte podsmjehe i ponižavanje. Osuđenike su ostavljali na križu dok ne umru, a to je bila spora smrt koja je mogla trajati i nekoliko dana. Budući nije bilo puno krvarenja osuđenici su umirali laganom i bolnom smrću, a zbog specifičnog položaja tijela koji je pritiskivao pluća polako su se gušili.
Dva primjera. Nakon treće neuspješne pobune (73–71. pr.Kr.) robova gladijatora, protiv Rimske republike, a pod vodstvom Spartaka (103–71. pr.Kr.), tisuće je pobunjenika raspeto duž puta prema Rimu. Za vrijeme konačne i neuspješne pobune Židova (70. po.Kr.), nakon uništenja Jeruzalema i odvođenja Židova u progonstvo, rimski vojskovođa Tit (39–81. po.Kr.) dao je raspeti stotine Židova.
Arheolozi su, do sada, pronašli samo dva dokaza o raspinjanju. Prvi je čavao u peti kostura otkrivenog u Jeruzalemu 1968. i cjeloviti kostur iz Cambridgeshire UK otkriven 2017. Nedostatak arheoloških dokaza tumači se time da su Rimljani uzimali i ponovno koristili čavle za iste ili druge svrhe. Ne postoji puno izvora koji govore o tom obliku kažnjavanja, a Rimljani su zbog okrutnosti izbjegavali govoriti i pisati o raspeću.
U Izraelu je bio poznat sličan oblik kazne (čit. Pzk 21, 22–23.). Mojsijev zakon zahtijevao je da osoba bude sahranjena, a tijelo nije smjelo ostati na drvetu tijekom noći. Židovi su vješali osuđenike na uspravno drvo I oblika. Rimljani su, najvjerojatnije, pribijali na križ T oblika. Često su iznad glave zabili natpis s kaznom, kao kod Isusa. Odatle i prepoznatljivi oblik križa koji se danas rabi. Ipak, može se zaključiti da su današnji, različiti, prikazi i oblici križa preuzimani i modificirani iz različitih kulturno-religijskih izvora, ili su nastajali kao odrazi religijsko-umjetničkih izričaja.
Najdetaljniji zapisi raspeća, iz antičkih vremena, zapisani su u »Evanđeljima«: čit. Mt 27,27‒61; Mk 15,15‒47; Lk 23,24‒56; Iv 19,1‒42.
Isus je raspet na Golgoti (iz heb.), tj. Kalvariji (iz lat.), hrv. Lubanja nedaleko jeruzalemskih gradskih zidina. Isusovo je raspeće imalo svrhu, koja je sažeta Pavlovom porukom: »Jer se je dopalo Bogu, da u njemu stanuje sva punina, po njemu pomiri sve sa sobom, učinivši mir krvlju križa njegova, bilo što je na zemlji ili na nebesima!« (Kol 1, 19‒20.)
Autor: Branimir Bučanović
Biblijska reformacija 
Trebate biti prijavljeni kako bi objavili komentar.