Marija: Biblijska Bogorodica

Marija je značajna osoba kršćanske religije i biblijske objave. Obožavanje Marije zauzima bitno mjesto u religioznosti mnogih pa je ovaj fenomen teško zaobići u proučavanju religioznosti. U članku iznosimo biblijski pogled na Mariju, druga izvorišta i poglede koji su nastali tijekom povijest, a ostavili su ključni pečat u razvoju marijanskog kulta, te donosimo i kritička zapažanja.

Biblijski pogled

Najtočnije, zanimljivo, i najkraće ali bogoduhne podatak o Mariji nalazimo u evanđeoskim zapisima. Uglavnom su povezani s navještajem Isusova rođenja te nekoliko kratkih navoda povezanih s Isusovom službom i životom, u kojima je Marija sporedna (čit. Mt 1,18–2,23; Lk 1,26–56; 2,1–52; Iv 2,1–4; Gal 4,4–5.). Marija se opisuje kao mlada židovska zaručnica, stara oko 13 godina. Budući je prosječni životni vijek ljudi toga vremena bio oko trideset godina, iz današnjeg kuta gledanja ljudi su rano stupili u brak (oko 15. g.). Njoj se je ukazao anđeo Gabrijel, koji je navijestio da će nadnaravno, po Duhu Svetom, začeti i roditi posebno dijete: spasitelja Svijeta. Ona prihvaća Božju službu, a vrhunac je njezin hvalospjev Bogu: “Veliča duša moja Gospodina i kliče duh moj u Bogu, Spasitelju mojemu, što pogleda na neznatnost sluškinje svoje. Jer, gle, odsad će me blaženom zvati svi naraštaji…” (čit. Lk1,46–55. VB). Marija će vjerno, pobožno i ustrajno voditi brigu o Isusu, čuvati događaje u pamćenju, a nakon stupanja u službu biti će među ustrajnim Isusovim učenicima. Marija je pravi uzor poslušnosti i službe Bogu. Nakon što je nadnaravno začela i rodila svog Prvorođenca, imala je uobičajeni bračni odnos s Josipom. Biblijski zapis na to ukazuje: “I ne upozna je sve dok ona ne porodi sina svoga, prvorođenca. I nadjenu mu ime Isus.” (Mt 1,25.) U novozavjetnom izvorniku grč.gl. ginōskō: upoznati, znati, spoznati, zbližiti; izraz se u židovskoj kulturi koristio za uobičajeni tj. bračni odnos supružnika. Tome ide u prilog činjenica da se spominju Isusova braća i sestre, (čit. Mt 12,46–50. Mk 3,31–35. Lk 8,19–21.), a za koje mnogi tvrde, na temelju apokrifnih spisa i nesigurne predaja, da su bili bratići ili djeca iz Josipova prvog braka. Prema mišljenju pojedinih bibličara nakon Kristova raspeća bila je s ženama koje su s Josipom iz Arimateje preuzele Kristovo tijelo te pripremili sve potrebno za ukop, a bila je i među ženama koje su prve došle do groba i shvatile da je Krist uskrsnuo (čit. Mk 15,40–16,8.). S apostolima i ostalim učenicima dočekala je izliče Duha Svetoga, te je bila postojana u molitvama (Dj 1,1.). Mariju je, po Isusovom nalogu, kod raspeća preuzeo apostol Ivan (čit. Iv 19,25–27.). Jedna utjecajna skupina bibličara tumači da je Žena iz Otkrivenja 12,1–17. (zaodjevena Suncem, s krunom od dvanaest zvijezda i Mjesecom pod nogama), u skrivenom značenju, a zbog manje sličnosti, Marija. Ali to tumačenje ima dosta nejasnoća i manjkavosti. Marija zauzima značajno mjesto u biblijskoj objavi i povijesti spasenja, pa je po tome bitna u razumijevanju Božjeg djelovanja na Zemlji. Kao žena je uzor za nasljedovanje ženama u poslušnosti, pobožnosti i obiteljskim vrijednostima, te poticaj muškarcima da ustraju u vjeri i službi Bogu. To je ono što o Mariji nalazimo u bogoduhnoj objavi – “Svetom pismu”.

Koncil u Efezu

Kako se je razvijao marijanski kult? Koncil u Efezu (431.po.Kr.) je vodio raspravu o potvrđivanju Kristove naravi, te je zbog toga Mariji dodijeljen naslov grč. Theotokos, hrv. Bogorodica. Naslov nije pridavao Mariji božanske ili suotkupiteljske odlike nego naglašavo Isusovu narav tj. istobitnost s Bogom, i njegovu čovječnost: pravi Bog i pravi čovjek tj. Bogo-Čovjek. Marija je žena koja je po milosti rodila Bogo-Čovjeka: Isusa Krista, pa je zato naslovljena s Bogorodica. Dobre namjere ne donose nužno i dobre rezultate; naslov je, kojim se istaknula Kristova narav, nastavio i razmahao marijanski kult, na što su neki već tada upozoravali, koji je do tada već imao značajan broj sljedbenika. O začecima istoga pisati ćemo u nastavku, nakon što se osvrnemo na reformacijske poglede.

Reformacijski pogledi

Svi su, velikani reformacije i reformacijski pokret općenito, poštovali Mariju. Ona je blažena začela po Duhu Svetom. Bogorodica: po milosti je Božjoj rodila Bogo-Čovjeka i svoga te spasitelja svijeta. Njoj je Bog iskazao veliku milost, odabrao za službu i dao veliki blagoslov. Marija je uzor vjere, posvećenosti i službi Bogu. Ali su, s većim ili manjim žarom, odbacivali marijanski kulta tj. bilo koji oblik obožavanja ili klanjanja njezinoj ličnosti. Marija, za njih, nije imala suotkupiteljsku ili božansku ulogu. Bila je žena koju je Bog izabrao za veliko djelo i službu. Trebala je Božju milost i spasenje koje joj je darovano po milosti i vjeri u Spasitelja svijeta – Gospodina Isusa Krista.

Njemački reformator i profesor biblijskih znanosti, na Sveučilištu Wittenbergu, Martin Luther (1483.–1546.): “Postala je Majka Božja, u čijem su joj djelu udjeljena tolika i tako velika dobra da čovjek ne može razumjeti. Jer iz toga slijedi svaka čast, sav blagoslov i njezino jedinstveno mjesto u cijelom čovječanstvu, među kojima joj nema ravne, naime, da je imala dijete od Oca na nebu, i takvo Dijete… Otuda ljudi su svu njezinu slavu strpali u jednu jedinu riječ, nazivajući je Majkom Božjom… Nitko ne može o njoj reći niti joj navijestiti veće stvari, iako ima toliko jezika koliko zemlja ima cvijeća i vlasi trave; nebo zvijezde; a more zrnca pijeska. Treba u srcu promišljati što znači biti Majka Božja.” “Lutherovi spisi” 21,346 i 326.

M. Luther: “Majka Marija, kao i mi, rođena je u grijehu grešnih roditelja, ali ju je Duh Sveti prekrio, posvetio i očistio tako da je ovo dijete rođeno od krvi i mesa, ali ne od grešne krvi i mesa. Duh Sveti dopustio je Djevici Mariji da ostane istinsko, prirodno ljudsko biće od krvi i mesa, kao i mi. Međutim, on je odagnao grijeh od njezina tijela i krvi tako da je postala majka čistog djeteta, a ne otrovana grijehom kao mi. Jer u onom trenutku kad je začela, bila je sveta majka ispunjena Duhom Svetim i njezin plod je sveti čisti plod, istodobno Bog i istinski čovjek, u jednoj osobi.”

“Konkordacijska formula”, Čvrsta izjava, č. 8,24: “Zbog tog osobnog sjedinjenja i zajedništva naravi Marija, preblažena Djevica, nije začela običnog čovjeka, nego čovjeka koji je uistinu Sin Boga Svevišnjega, kako svjedoči anđeo. Svoje božansko veličanstvo pokazao je još u utrobi svoje majke time što ga je rodila djevica, a da nije povrijedio njeno djevičanstvo. Stoga je ona uistinu majka Božja, a ipak je ostala djevica.”

Švicarski reformator, francuskog podrijetla i utemeljitelj Ženevskog sveučilišta, Jean Calvin (1509.–1564.) imao je poštovanje prema biblijskoj Mariji, i onome što je o njoj zapisano u biblijskoj objavi. Ali je odbacivao sve oblike njezina kulta. “Do danas ne možemo uživati u blagoslovu koji nam je donesen u Kristu, a da pritom ne mislimo na ono što je Bog dao kao ukras i čast Mariji, želeći da bude majka njegova jedinorođenoga Sina.”

Profesor povijesti i filozof William James Durant (1885.–1981.) smatra da je Calvinov nauk o ovom pitanju bio na tragu postojećeg sustava vjerovanja uz odbacivanje katoličkog humanizma, odnosno onih naslaga koje su se javljale tijekom povijesti, te slaganja s reforomacijskim autoritetima. “Zanimljivo je koliko je rimokatoličke tradicije i teorije preživjelo u Calvinovoj teologiji.” nije stvarao nove ideje, već u razvijanju postojeće misli do njenog logičkog završetka. Na tragu Luthera, Zwinglija, Bucera, “ali većina tih protestantskih doktrina došla je, u blažem obliku, iz katoličke tradicije.”.

Apokrifni pogledi

“Jakovljevo protoevanđelje” (“Jakovljevo evanđelje”) oko 145.po.Kr. je gnostičko-apokrifni tekst koji nije dio službenog biblijskog kanona i kojega se smatra neistinitim, a koji je ostavio značajan pečat u marijanskom kultu. Radnja se odvija od događaja koji su prethodili začeću blažene djevice Marije do događaja koji su uslijedili neposredno nakon što je Herod naredio pokolj muške djece mlađe od dvije godine u Betlehemu i okolici. Iako nekanonski, spis je najstariji sačuvani spomen nekih ideja koje će kasnije postati utjecajne u mariologiji (nauku o Mariji) nekih crkava, poglavito Rimokatoličke i pravoslavnih.

U narednom odlomku slijedi kratki pregled radnje djela. Bogati i pobožni Izraelac Joakim i njegova žena Ana žarko žele dijete, međutim bez uspjeha. Nakon mnogih molitava, Ani i Joakimu se u par navrata ukazuju anđeo i pretkazuje im rođenje djeteta, i to ne začetog prirodnim putem. Čudesno rođena djevojčica dobiva ime Marija i odrasta kao posvećena djevica u Hramu, gdje nakon stanovitog vremena svećenici održe ždrijeb koji bi trebao odlučiti kome će se dati za ženu, tj. pod zaštitu kako bi se zaštitilo njeno djevičanstvo i ugled svetišta Gospodnjeg. Ždrijeb je čudotvorno pao na Josipa, starog čovjeka s djecom iz prošlog braka, koji ju nevoljko uzima. Djelo potom na svoj način i uz neke dodatne događaje obrađuje događaje koje prenose i kanonski (biblijski) evanđeoski izvještaji, i to kronološki od ukazanja anđela Gabrijela djevici Mariji do rođenja našega Gospodina Isusa Krista i događaja koji su uslijedili nedugo nakon (posjeta mudraca i Herodova pokolja djece). Poruka cijelog djela je da je Marija ostala djevica prije, tijekom i poslije rođenja Isusa do kraja života.

Dvije velike ideje koje proizlaze iz radnje “Jakovljevog protoevanđelja”, a čiji se izričiti spomen ne nalazi u Bibliji, su Marijino trajno djevičanstvo i njezino čudotvorno začeće od Ane. Ove su dvije ideje kasnije postale dogma u Rimokatoličkoj crkvi. Istočno-pravoslavne crkve su preuzele samo Marijino trajno djevičanstvo. Marijinog trajnog djevičanstva se nije odrekla ni većina reformatora (Luther, Zwingli, Cranmer, Beza i drugi, dok je Calvinovo mišljenje predmet rasprave) te je ono postalo široko zabačeno među protestantima (osim luteranima i pojedinim anglikanskih strujama) tek kasnije. Ipak, neki protestanti još i danas drže to vjerovanje, najčešće luterani i anglikanci.

Samo Jakovljevo protoevanđelje međutim nikad nije uvršteno u biblijski kanon te je čak i odbačeno dekretom pape Gelazija I. “Decretum Gelasianum” u kojem se spominje na popisu apokrifa koje bi katolici trebali izbjegavati.

Poganski pogledi i prakse

“A sinovi Izraelovi opet stadoše činiti što je zlo u očima GOSPODNJIM te su služili baalima i aštartama i bogovima sirijskim i bogovima sidonskim i bogovima moapskim i bogovima sinova Amonovih i bogovima filistejskim; a GOSPODA su ostavili i nisu mu više služili.” (Suci 10,6. VB).

»Glede riječi koju si nam govorio u ime GOSPODNJE, mi te nećemo poslušati. Naprotiv, izvršit ćemo doista svaku riječ što je izašla iz naših usta paleći kȃd Kraljici neba i lijevajući joj ljevanice, kao što smo i mi i očevi naši, naši kraljevi i knezovi naši, činili u gradovima Judinim i po ulicama jeruzalemskim. (…) I GOSPOD to više nije mogao podnositi zbog zlih djela vaših i zbog gnusoba što ih počiniste. Zato se zemlja vaša pretvorila u razvaline i pustoš i kletvu, bez stanovnika, kao što je i danas. Zbog toga što ste palili kȃd i što ste griješili protiv GOSPODA, i niste slušali glas GOSPODNJI ni hodili po Zakonu njegovu i po njegovim odredbama i svjedočanstvima njegovim, zato vas snađe ovo zlo kakvo je danas.« (Jeremija 44,16–17; 22–23.)

Pitanje poganskog utjecaja na marijansko vjerovanje i praksu je izuzetno složeno, a mnogi istraživači komparativnih religija i povijesti zaključili su da su korijeni u dalekoj poganskoj povijesti i praksi, a biblijski navodi to zorno potvrđuju.

Pored muških pojavljuju se mnogi ženski kultovi te različite božice tijekom povijesti a neki se spominju u Bibliji: Ištara, Aštara. Mezopotamski kultovi od Inane, grč. Afrodita (rim. Venera), Minerva, Atena, Mnemozina, Mojre, Muze itd. Svi ti kultovi naglašavaju ženska božanstva kojima se izražava posebni oblici obožavanja i molitava. Te su božice bitne za spasenje i pomoć čovjeku pa su im prinosili darove, zahvalnost i molitve. Izraelci, koji su bili pozvani i sklopili savez s Bogom, često su odlazili od Boga te štovali različita poganska muška ili ženska božanstva.

Prof. Thomas Inman objavio je zapažena istraživanja i proučavao izvora i razvoja religijski kultova, te njihovu povezanost i nastavak postojanja u suvremenim običajima i religijama.

Navodimo citate iz: Thomas Inman, “Ancient Faiths Embodied In Ancient Names”, II.vol, Second Edition, Trubner & CO. Paternoster Row., London 1873.

“Čini se jasnim da je Marija sinonim za ‘majčinstvo’, ali ne i za obično majčinstvo koje se događa na zemlji, budući da je kroz drevne mitologije nebeska majka bila predstavljena kao djevica, a Marija se u Rimokatoličkoj crkvi štuje do danas kao djevica čista i besprijekorna, iako je imala četiri sina, Jakova, Josea, Šimuna i Judu, od svog muža Josipa, te također neke kćeri (Mt 23, 55–56). Još dalje; Ištar je bila obožavana u Babiloniji na isti način kao što je Djevica sada, a kako je među njezinim drugim naslovima bila ‘Majka bogova’, tako je vjerojatno da je Marija, pod ovim ili onim oblikom, nositeljica koji nosi sličan značenje.” (str. 254.)

“Među ukrasima djevice Majke je kruna, koja u jednom smislu označava da je ona djevičansko, i poput tvrđave, neosvojivo iskušenjima, dok u drugom podsjeća na majku Miriju od Adonisa. Marija u sebi sjedinjuje ideje o čistoća, radost, plodnost, blagost i materinstvo, majčinsku ljubav. Među titulama su Ištare, u Asiriji, bile ‘nebeska majka’, ‘majka bogova’, ‘velika božica’, ‘početak neba i zemlje’, ‘kraljica svih bogova’, ‘božica rata i bitka’, ‘držač žezla’, ‘početak početka’, ‘jedna velika kraljica’, ‘kraljica sfera’. Među naslovima Marije, nebeske majke u Rimskoj crkvi, nalaze se ‘carica kraljica’, ‘majka Božja’, ‘jutro zvijezda’, ‘hram Gospodnji’, ‘virgo ante partum, in partum, post partum’ itd. U Egiptu Djevica i dijete (Izida i Horus) bili su povezani s ribom (…). Ali je, međutim, vrlo malo onih koji imaju predodžbu o dubini značenja koja je povezana s likovima majke i sina, koji su tako uobičajeni u svakom dobu, od najranijih vremena Egipta do danas. Sada, vjerojatno, mnogi ne znaju za crnu dubinu iz koje je izronilo moderno kršćanstvo, kako ga ispovijeda Rimska crkva, ili koliko potpuno predstavlja, u modificiranom obliku, degradirajuće ideje poganstva.” (str. 257–258.)

“Kad bi postojali neki drugi dokazi potrebni za dokazivanje identitet moderne djevice i djeteta s Ishtar iz Babilona, Ri iz Asirije, Izida iz Egipat, Sara u Hindostanu, Ceres u Grčkoj i ciparsku Veneru, trebali bismo je pronaći u stilu Grnameota koji vrve u kontinentalnim Rimskim crkvama. Između ostalih, najkonspirativniji čudni su sunce i mjesec u konjunkciji; upravo onako kako ih vidimo na drevnim novčićima Grčke i Babilona, ovako: gdje sunce predstavlja trijadu Mahadeve, a mjesec njegovu prirodnu pratnju.” (str. 260–261.)

“Postoji još jedna tema vezana uz Mariju, a to je moderne djevice i drevne nebeske božice, što je jednako zanimljivo koliko i značajno. Predstavljali su stari Egipćani, Hindusi, Grci i Rimljani određena božanstva kao crna. Dijana iz Efeza je bila crna (…). Juggernautovo lice, Narayen i Krišna u Indiji, obojeno je crno, a Cneph, Osiris i njegov bik, Izida i Horus, Buddha, Merkur i Rimski terminali također su pročišćeni crnim kamenjem. Tespijci su imali hram Jupiteru Spasitelju i Veneri Melainis, koje su predstavljali crno kamenje. Amonovo proročište osnovala je crna golubica, i jedan je osnovao svetište u Dodoni. Tamo je bila crna Venera u Korintu. Venera, Izida, Hekata, Diana, Juno, Metis, Ceres i Cybele bile su crne; i Multimammia, u Campidoglio u Rimu, je također tako (…). Ovome možemo dodati da su Jupiter i Venera u jednom trenutku bili predstavljeni kao crni. Krist je u majčinu naručju ponekad bio bijel, ali uglavnom crn. Buddha i Brahma su češće predstavljani crni nego bijeli, vjerojatno zbog ideje da ih je obojilo sunce. Rimski i grčki carevi, koji su tvrdili da su bogovi, dali su napraviti svoje kipove u crnom mramoru, s obojenim draperijama.” (str. 262–264.)

“Marija, Djevica Majka Kristova, nedvojbeno je najvažnija katolička ikona osim Svetog Trojstva. Ona je vjerojatno spoj pretkršćanskih boginja majki iz antike čiji redovi uključuju Artemidu, Demetru, Dijanu, Heru, Izidu i Veneru. Kult egipatske božice Izide mogao je imati posebno snažan utjecaj na kršćanski mit. Iako povijesni zapisi to ne mogu potkrijepiti u potpunosti, postoje fizički dokazi o statuama Izide koja drži Horusa u rukama, a koje su pretvorene i ponovno korištene kao Djevica Marija koja drži Isusa.” (Molly Hanson, “The pagan origins of three Catholic practices”, bigthink.com 20.2.2020.)