Dugo se vode rasprave o navodnom sukobu vjere i znanosti. Sjeme toga sukoba posijano je još u antičko doba. Grčka filozofija od svojih početaka nastoji ponuditi racionalne, a ne mitološke odgovore na stvarnost koja nas okružuje. Taj je pogled postupno vodio prema demitologizaciji svijeta. Platon je već tada upozorio da „znanje koje ne ide prema istini nije znanje nego mišljenje“ (Platon, “Država”), čime je ukazao na razliku između racionalne spoznaje i pukih narativa.
Vrhunac je sukoba nastupio uspostavom ateističkih totalitarnih režima koji su nastojali iz društva izbaciti sve duhovno te stvoriti jednoobrazan sustav mišljenja i društvenih odnosa. Albert Einstein upozorio je na opasnost takvih ideologija kada je rekao: „Znanost bez religije je hroma, religija bez znanosti je slijepa.“ (Einstein, “Science, Philosophy and Religion”, 1941.)
Kao posljedica materijalističkog pristupa životu i darvinizma — odnosno teze o preživljavanju jačega i čovjeku kao „racionalnoj životinji“ — razvile su se pogubne totalitarne ideologije: fašizam, nacizam, marksizam, staljinizam i komunizam. Oduševljenje uvjerenjem da će nastupiti zlatno doba znanja i napretka, a znanost postati religija novoga doba, raspršilo se u užasima Prvoga i Drugoga svjetskog rata. Blaise Pascal to je anticipirao stoljećima ranije: „Čovjek beskrajno nadilazi čovjeka.“ (Pascal, “Pensées”, 1670.),
naglašavajući da se bez duhovne dimenzije ne može razumjeti ljudska narav.
U zemljama istočne Europe ateističko-ideološki režimi stvorili su mračno razdoblje jednoumlja, nasilja, zločina i masovnih ubojstava. Znanost je često bila instrumentalizirana u svrhu represije, osobito u nacizmu i komunizmu. Max Planck, otac kvantne fizike, upozoravao je upravo na tu opasnost: „Tko ozbiljno proučava znanost postaje uvjeren da u prirodnim zakonima postoji duh, a taj duh je Bog.“ (Planck, “Where is Science Going?”, 1932.)
Te činjenice pokazuju da se svaka plemenita misao može zlouporabiti i da se iluzija znanosti kao apsolutnog autoriteta brzo ruši. Bez duhovnosti, društvo ostaje prazno. Dvjema, uvjetno rečeno, sukobljenim skupinama pripadaju pseudoznanstvenici i pseudoduhovnjaci. Prvi tvrde da znanost dokazuje nepostojanje Boga, dok drugi znanost proglašavaju „đavoljom tvorevinom“. Obje skupine ostaju na razini površnosti. Kako je upozorio sv. Augustin:
„Nesretni su oni koji znaju sve o stvorenjima, a ne poznaju Stvoritelja.“
(Augustin, “Ispovijesti”)
Ekstremni pseudoznanstveni tabor neshvaćeno promiče znanost tvrdeći da ona dokida vjeru, dok drugi iz vjere izbacuju sve razumsko i znanstveno. Oni koji traže doslovno tumačenje Biblije podsjećaju na progonitelje svih različitih svjetonazora, dok njihovi „suprotni“ parnjaci tvrde da vjera nije za suvremenog čovjeka i ponavljaju zastarjele parole poput “Religija je opijum za mase”. Nietzsche je, unatoč svojoj kritici religije, uočio opasnost ovakvih pojednostavljivanja: „Ne postoje činjenice, nego samo tumačenja.“ (Nietzsche, “Nachgelassene Fragmente”), čime nenamjerno potvrđuje da ni znanost ni ateizam ne mogu pretendirati na apsolutnu istinu o cjelokupnoj stvarnosti.
Razuman pristup ne vidi nikakav sukob između vjere i znanosti. Znanost pojašnjava materijalni svijet, otkriva procese i pomaže razumjeti stvarnost kojoj pripadamo. Vjera uvodi i oblikuje duhovnu dimenziju čovjeka — onu koja se ne može mjeriti instrumentima i ne spada u domenu empirijske metode. Vjeru i znanost ne treba sukobljavati jer one osvjetljuju dvije različite, ali komplementarne stvarnosti. One zajedno pomažu čovjeku da bude cjelovit:
da razumije svijet koji ga okružuje i da spoznaje nadnaravno.
To su dva puta koja vode istome cilju — cjelovitom, smislenom i svrhovitom ljudskom životu.
Biblijska reformacija 
Trebate biti prijavljeni kako bi objavili komentar.