Biografije

Ivan Krstitelj



»Početak evanđelja Isusa Krista, Sina Božjega. Kao što je pisano u Prorocima: Evo, ja šaljem glasnika svojega pred licem tvojim koji će pripraviti put tvoj pred tobom. Glas vapijućega u pustinji: ‘Pripravite put Gospodu, poravnite mu staze.’« Mk 1, 1 – 3. VB

Ivan Krstitelj je ostao zabilježen u biblijskoj povijesti kao navjestitelj dolaska Spasitelja svijeta koji je pripremio okolnosti svojim navještajem i službom. Bio je Božji propovjednik s pozivom na duhovnu obnovu: pokajanje i obraćenje Bogu. Vršio je vodeno pranje (krštenje) kao vidljiv znaka pokajanja. Njegovi roditelji su potjecali iz svećeničke obitelji, otac Zaharije je bio u svećeničkoj službi, a majka Elizabeta iz Aronovog roda. Oboje su bili pobožni ljudi koji su živjeli po starozavjetnom zakonu. Nisu imali djece i bili su poodmakle dobi. Bio je Isusov rođak šest mjeseci stariji od Isusa.

Najava njegova rođenja bila je popraćena izvanrednim i nadnaravnim događajima. Dok je Zaharije održavao bogoslužnu službu u Hramu ukaza mu se je anđeo Gabriel. On mu je, na njegovo veliko čuđenje, najavio rođenje sina. Zaharija nije vjerovao u tako nešto pa je po anđeoskoj objavio zamijenio do Ivanova rođenja. Ovim je riječima anđeo opisao još nerođenog Ivana i njegovu službu: »Ne boj se, Zaharija, jer uslišana je molitva tvoja; i tvoja će ti žena, Elizabeta, roditi sina, i nadjenut ćeš mu ime Ivan. I bit će ti na radost i veselje, i rođenju njegovu mnogi će se obradovati. Jer bit će velik pred Gospodinom. Ni vina ni žestoka pića neće piti. I Duhom Svetim napunit će se još od utrobe majke svoje. I mnoge od sinova Izraelovih obratit će Gospodinu, Bogu njihovu. I on će ići pred njim u duhu i sili Ilijinoj da obrati srca otaca k djeci i nepokorne k razboritosti pravednih te pripravi Gospodinu puk spreman.« (Lk 1, 13 – 17.)

Ivan Krstitelj je postao poznati i priznati propovjednik koji je okupio veliki broj učenika, postigao značajan društveni utjecaj te su mu dolazili ljudi iz različitih staleža. Djelovao je u Judejskoj pustinji i uz rijeku Jordan. Bio je pomalo čudan mistik koji je živio izdvojenim samotnjačkim životom, te se je skromno hranio. Održavao je cjeloživotni nazarenski zavjet što nije bilo uobičajeno jer je u starozavjetnoj predaji trajao neko vrijeme, a uključivao je: posvećenost Bogu, suzdržavanje od opojnih pića, zabranu brijanja glave te odredbe propisane po Mojsijevu zakonu (Br 6, 1 – 21.). Veliki broj Ivanovih sljedbenika postali su Isusovi učenici a neki i apostoli, nije isključeno da su Isus i Ivan djelovali zajedno neko vrijeme (Iv 3, 26.).

Sažetak njegovog djelovanja i nauka opisao je evanđelista (čit. Matej 3.). Njegove su propovijedi i pouke bile poziv na duhovnu obnovu: »Pokajte se, jer približilo se kraljevstvo nebesko!«; njezin je početak priznavanje grijeha Bogu, tj. pokajanje; a drugi dio njegove pouke povezan je s naukom o Nebeskom kraljevstvu. Sličnost u navještaju i pojedinim životnim okolnostima s Gospodinom Isusom Kristom je očita. Obojica pozivaju na pokajanje i obraćenje Bogu, upućuju na Božje Kraljevstvo kao Božju vladavinu u ljudskom srcu, a njihova su rođenja naviještena po anđelu Gabrijelu. Evanđelista (čit. Ivan 1.) opisuje službu i svjedočanstvo Ivana Krstitelja. On je za sebe govorio da je Božji glasnik koji priprema put za dolazak Gospodina, a sebe nije uspoređivao s velikim Božjim prorocima za kojega su ga mnogi držali. Za Isusa je posvjedočio da je Jaganjac Božji koji oduzima grijehe svijeta, krsti u Duhu Svetom, te je Sin Božji. On je objaviteljski navijestio Isusovu veličinu i poslanje iz kojega proizilazi da je Isus bio poseban i jedinstven Božji poslanik iste biti s Bogom (Sin Božji) te onaj koji izlijeva Duha Svetoga. Ivanova pouka i poruka o Isusu izuzetno je bitna i ne bi se smjela zanemariti: “Tko vjeruje u Sina, ima život vječni, a tko ne vjeruje Sinu, neće vidjeti života, nego gnjev Božji ostaje na njemu.” (Iv 3, 36.) Sve to jasno upućuje na božansko-spasiteljsku narav Gospodina Isusa Krista.

Ivanovo krštenje ima sličnosti s kršćanskim sakramentom krštenja – ali nije istoznačno, ni po formi (načinu kako se izvodi, i nije obredno pranje) ni po formuli (riječi koje se izgovaraju za vrijeme krštenja). On je prakticirao krštenje kao obredno pranje koje je bilo u skladu s židovskim postupkom vodenog pranja nakon što bi osoba prošla pokajnički postupak te se je obavljalo više puta tijekom života. Kršćansko krštenje se razlikuje u tome što je: povezano sa starozavjetnim prasakramentom tj. obrezanjem koji je bio vidljivi znak Božjeg saveza s čovjekom; to je sveti čin (sakrament) uspostavljen od Boga kao znak i poziv u Božji savez, te je pokazatelj Božje milosti i ljubavi; te treba biti po Isusovoj zapovijedi: “U Ime Oca, i Sina, i Duha Svetoga!”.

Ivan Krstitelj je okončao život na čudan način o čemu svjedoče evanđelisti Matej i Marko (čit. Mt 14, 1 – 12. i Mk 6, 14 – 29.). Sin Heroda Velikoga Herod Antipa četverovladar tj. tetrarh, koji je vladao Galilejom i Pereom od 4. pr. Kr. do 39. po. Kr., dao ga je utamničiti. Ivan je govorio protiv njegova braka s bratovljevom ženom koju je preoteo za vrijeme bratovljeva života, uz njezin pristanak, a to je bilo strogo zabranjeno po Mojsijevu zakonu. Dok je bio u zatvoru, a za vrijeme jedne gozbe, Herodova kćer je, potaknuta svojom materom, zatražila da joj za poklon dadne glavu Ivana Krstitelja. Tako je zbog hira i osvete Ivan Krstitelj obezglavljen, a tijelo su pokopali njegovi učenici.

Isusov sud o Ivanu Krstitelju sažeo je evanđelista (čit. Mt 11, 9 – 14.). On je više od proroka, a svi proročki navještaji – Kristova dolazak – zaključeni su s njim, to znači da poslije Isusa nema više Božjih Poslanika i Pomazanika. Ivan je konačni navjestitelj Kristova dolaska; on je navještajem, pozivom na obraćenje i pokajanje te službom pripremio Kristov dolazak. Ivan je najveći od rođenih, a njegova je uloga u Božjemu planu spasenja značajna.

Ivan Krstitelj je bitna biblijska osoba koja ukazuje na ustrajno i predano bogoljublje, te zalaganje za istinu po cijenu vlastitog života. Njegov primjer je uzor za nasljedovanje, a zemni ostaci ako uopće postoje (glava i kosti) čekaju uskrsnuće i ne trebaju biti predmet obožavanja ili štovanja.


Autor: Branimir Bučanović