Biblijski nauk i pogledi

Gorući grm

Gorući grm

»Anđeo mu se Gospodnji ukaže u rasplamtjeloj vatri iz jednog grma. On se zagleda: grm sav u plamenu, a ipak ne izgara!« Izl 3,2.

Zapis knjige Izlaska 3, 1 4, 17 opisuje veličanstven, upečatljiv i poticajan susret Boga s Mojsijem. To nije samo opis, nego i bogoduhno svjedočanstvo izuzetnoga događaja iz života velikoga Božjega čovjeka.

Mojsije je od početka svog života imao male izglede za preživljavanje. Majka ga je, u želji da ga sačuva od ubojstva, u košari pustila niz rijeku Nil. Spašen je »igrom slučaja« od faraonove kćerke, koja mu je osigurala skrb i školovanje. Njegov život opisan je u tri etape: prva je odrastanje i boravak u Egiptu, druga je boravak u Midijanskoj zemlji, a treća će biti obilježena putovanjem ka Obećanoj zemlji. Iako je odrastao i školovan u drugoj kulturi nije zaboravio svoje korijene te je obilazio sunarodnjake, koji su živjeli u teškim okolnostima. To ga je dovelo do nezgodnog susreta u kojemu, želeći zaštiti sunarodnjaka, počini ubojstvo. Zbog toga bježi te se nastanjuje u Midijansku zemlju; oženi kćer svećenika Jitra koja se je zvala Sipora. Midijanci su bili Arapsko pleme, nastanjivali su Arapski poluotok, a Sinaj je bilo područje na kojemu su vodili stoku na ispašu. Bili su najjače pleme tog kraja, nomadi i putujući trgovci. Oni su prodali Josipa u Egipat, četiristotinjak godina prije tog doba. Midijanci se spominju na više mjesta i u različitim okolnostima u Svetomu pismu.

Jednom zgodom, dok je boravio na Horebu, ukazao mu se anđeo. U gorućemu grmu prima Božju objavu. Ovo nije samo slikoviti prikaz kojim se skreće pozornost čitatelja, nego nadahnjujući zapis koji i danas potiče na vjeru u Boga. O tomu poznati bibličar Matthew Henry, u svomu Biblijskom komentaru, piše slijedeće: »Kao što je proroštvo iščezlo za mnogo vjekova, prije Kristova dolaska, kako bi otkrivenje i savršenstvo istoga moglo biti očitije u tom velikom proroku; tako je viđenje nestalo među patrijarsima na nekoliko vjekova prije Mojsijeva dolaska, kako bi Božja očitovanja za Izraelovo spasenje mogla biti više prihvaćena. U ovom poglavlju imamo prvo Božje ukazanje, u gorućemu grmu, te susret Boga i Mojsija u tomu viđenju!«

Bog se objavljuje kako bi pomogao čovjeku (Narodu), a on to čini i danas. Njegova objava je i danas živa kao u vrijeme Mojsija iako su načini te objave drugačiji. Ljudi se često usredotočuju na izvanjske oblike, a zaboravljaju bit. Mnogi su fascinirani gorućim grmom koji ne izgara, a ne vide Božju nazočnost koja mijenja po Duhu Svetomu. Mjesto postaje sveto tlo zato što je Bog na njemu nazočan, a ne zbog toga što bi samo po sebi imalo magijsku moć. Bog posvećuje mjesto pa je sveto dok je Bog nazočan. Nakon što Bog napusti mjesto ono postaje obično kao i svako drugo. Možemo zaključiti kako se na ovom biblijskom primjeru iščitava duboka poruka i za današnje vrijeme. Mnogi »trče« na različita tzv. mjesta ukazanja očekujući posebna i mistična iskustva zbog magije mjesta. Spremni su potrošiti puno novaca kako bi doživjeli mistično iskustvo. Oportunisti trljaju ruke i dobro zarađuju na ljudskoj naivnosti i praznovjerju. Gorući grm simbolizira trajnu Božju nazočnost u životu čovjeka koja potiče vjeru, rad i djelovanje. To je dar koji započinje pozivom koji Bog upućuje čovjeku. Bog odabire Narod, a od Krista to su kršćani, te svakog pojedinačno poziva i daruje vjeru. Učinkoviti poziv, oživljen Duhom Svetim, stvara živu vjeru. Mojsijev život bio je prožet stvarnom i dubokom vjerom u Boga koja se počinje razvijati od trenutka susreta s Bogom. Nije odmah prepoznao Božji poziv, te ga ispočetka nastoji izbjeći. Ovo je ujedno i slika borbe koju ima čovjek u potrazi za duhovnom službom.

Kako služiti i proslaviti Boga? Poziv da gradimo Božje kraljevstvo upućen je svim vjernicima. Mnogi ostanu cio život kao Mojsije na početku: bježe, izbjegavaju, nećkaju se. Kada je Bog nazočan u životu čovjeka on mora djelovati za Boga. Budimo jasni do kraja; svaki posao koji nije u suprotnosti s biblijskim načelima ćudoređa može biti Bogu na slavu ako se pošteno i predano radi. Dan Doriani u svom članku o načinu razmišljanja i poučavanja o radu reformatora Martina Luthera zapaža slijedeće: »Luther nije razvio svoj nauk o radu u apstraktnom razmišljanju, nego u raspravi s redovništvom. Svećenici i redovnici isticali su ‘sveta zvanja’ za religiozni, posebno samostanski, rad. Vjerovali su da samostanski život daje posebne mogućnosti usavršavanja vjere kroz dobra djela, te pronalaska sigurnosti spasenja. Luther je isticao da svi kršćani čuju poziv evanđelju, Božjemu kraljevstvu, te početku za život. Svaki pošteni posao ostvaren od vjernika je poziv, a svi pozivi udovoljavaju Bogu. Luther je unaprijedio kršćanski pogled na posao u bitnim postavkama. Prvo, daje dostojanstvo svim poslovima pa čak običnim i uobičajenim. Uvažavajući seljake savjetuje ‘Ako sijete ima dovoljno redarstvenika, vojnika, sudaca… Ako ste kvalificirani trebate nuditi svoje službe!’ Drugo, on ispravlja srednjovjekovni hijerarhizam. Lutheru je isto koristan, za život društva, plemić ili redovnik (ne pravi staleške ili druge razlike jer su svi ravnopravni op.a.). Treće, dok je rimokatoličanstvo naglasilo meni usmjerene dobrobiti rada (materijalno ispunjenje potreba, nebeske nagrade, zatiranje ponosa putem rada) Luther opisuje rad kao mjesto služenja Bogu i bližnjemu!” (The Power and Danger in Luther’s Concept of Work)

Bog odlučuje pohoditi svoj narod jer mu vapi tj. traži pomoć kroz molitvu, te mu odabire vođu. Mojsije nije planirao susret s Bogom na Horebu. Bog odabire i poziva Mojsija i daje mu službu. Duhovna pomoć započinje odgovorom na vapaje: »Vidio sam jade svoga naroda u Egiptu nastavi Gospod i čuo mu tužbu na tlačitelje njegove. Znane su mi muke njegove.« (Izl 3,7) Gospod čuje tužbu (i.ž.r. heb. šakav) tj. plač, povik u nevolji molitva u kojoj se iskreno zaziva i moli Boga. Narod je dugo vapio i Bog ga je čuo. Kao i mnogo puta u životu nije pitanje čuje li Bog nego je li čovjek spreman ustrajati u vjeri i molitvi? Danas to pitanje postaje izazovnije nego ikada prije. Tzv. moderno društvo i obveze života čovjeka današnjice usmjeravaju na različite putove koji vode nigdje! Prolaznost se nameće kao vječnost, a materijalizam kao duhovnost. Konzumeristički (zlo)duh današnjeg doba nameće čovjeku ideologiju koja tvrdi da može sve, pa čak i vjeru u Boga birati, kupiti ili barem potkupiti. Mnoge zajednice postaju klubovi, a tzv. religijske službe izgledaju kao politička okupljanja na kojima se promiče demagogija umotana u »religijski celofan«.

Gospod susreće Mojsija Vječni progovara Prolaznom! Iz toga spoznajemo da Bogoštovlje i vjera ne smiju biti čovjekova izmišljotina, nego slavljenje Stvoritelja i slijeđenje Spasitelja. Na pitanje tko je Bog, kako se zove, dobivamo izravan odgovor: »Ja sam koji jesam«, reče Bog Mojsiju, onda nastavi, »Ovako kaži Izraelcima: ‘Ja jesam’ posla me k vama!« (Izl 3, 14.) Iz heb. JHVH u nekim hrvatskim prijevodima imamo Jahve, odnosno iz poštovanja i pobožnosti GOSPOD (heb. Adonai). To je najčešće Božje ime u Bibliji koje se spominje više od šest tisuća petsto puta. »Bog nije određen ili definiran od nikoga osim sebe samoga. Kao onaj koji je samopostojeći njegova su obećanja sigurna. On se objavljuje u svojim spasonosnim djelima.« (The Reformation Study Bible) U Svetom pismu ima više imena za Boga, a to nisu sam lijepo sročene osobna imena nego opisi Stvoritelja. Ona govore o biti Boga, te imaju poučnu i otkrivenjsku stranu, zbog toga se nisu smjela izgovarati uzalud ili proklinjati. Ovo ime govori o Gospodu, a čovjeka potiče na vjeru i veličanje Stvoritelja. Susret s Bogom mijenja čovjeka, to je dugotrajan postupak, koji traje cio život te stvara smislen, sretan blagoslovljen život!

Gospodnja objava i danas mijenja, potiče reformu uma i duha, stvara i daje vjeru. Susret s Bogom, molitva i proučavanje njegove riječi (Sveto pismo) donose blagoslove, koji vode sigurnim putem do odredišta – spasenja čovjeka.

Molitva: Gospode molimo te za tvoju goruću nazočnost u našim životima. Hvala ti za objavu u Gorućemu grmu. Molimo te ne samo sada, nego zauvijek gori u našim srcima!

Autor: Branimir Bučanović