Biblijski nauk i pogledi

Bogoljublje i čovjekoljublje

Ilustracija: Luka 10,27

»Ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svoga, i svom dušom svojom, i svom snagom svojom, i svim umom svojim; i svoga bližnjega kao sebe samoga!« Lk 10, 27.

Gospodin Isus Krist u različitim je okolnostima iznosio načela koja su imperativi za život. Jednom zgodom postavio mu je pitanje zakonoznanac, u namjeri da ga iskuša, a evanđelista opisuje susret (čit. Lk 10, 25 ‒ 37). Zakonoznanci su bili poznavatelji Tore (Mojsijeva zakona, Petoknjižja), obrazovani i utjecajni u društvu toga doba. Njega je zanimalo što treba raditi da bi zadobio vječni život. Uočljiv je da ima legalističan pristup, usmjeren je prema izvanjskom obdržavanju i provođenju rituala, i odredbi tj. izvanjske religioznosti koja je za njega suština. Takav, starozavjetni pristup, održao se  u mnogih kršćana do danas i zasjenio milost spasenja, koja je darovana u Kristu: »Ta milošću ste spašeni po vjeri! I to ne po sebi! Božji je to dar! Ne po djelima, da se ne bi tko hvastao.« Ef 2, 8 ‒ 9.

Isus koristi pitanje kako bi potaknuo razmišljanje. Odgovara citirajući Zakon (Lk 10, 27). Jasno je da Bog od čovjeka traži predanost, iskrenost i vjeru. Ljubiti (gl. grč. agapao) nije osjećajno, milozvučno izricanje slatkorječivih riječi u cilju ostvarivanja dobiti. Ljubiti Boga duboko je duhovno predanje i zajedništvo sa Stvoriteljem. Uključuje čovjekovo: srce, dušu, snagu i um. To je istinska vjera, koja vodi u ljubav prema bližnjem kao sebi samom. Voljeti se drugoga može samo ako volimo sebe. Na prvi se pogled čini da se radi o egoizmu po kojemu druge volim zbog sebe. Prvi pogled najčešće vara pa tako i u ovom slučaju! Ako osoba ima pozitivan pogled na sebe ona može ostvariti svoje ciljeve i biti korisna sebi i drugima. To je samopoštovanje odnosno ispravno vrednovanje sebe, svojih mogućnosti i nedostataka. Sebeljublje je bolesno stanje duše umišljenost da je čovjek samodostatan ‒ središte »Svemira«. Nažalost ovo, duhovno bolesno stanje, je mnogo češća pojava nego što bi se moglo pretpostaviti.

Isus pojašnjava svoj nauk primjerom iz života, i pokazuje što znači ljubiti bližnjega. Primjer milosrdnog Samarijanca spominje se samo u ovom evanđelju. Uzimajući u obzir životne i društvene okolnosti toga doba prikaz nije nemoguć, razbojstva su putnika bila česta pojava. Čovjek je na putu napadnut, pretučen i opljačkan, a razbojnici su ga ostavili teško ranjenog. Moralno podobni i društveno ugledni sunarodnjaci (svećenik i levit) prošli su pored ranjenoga bez osvrtanja, a kamoli pomoći, iako im je to bila zakonska obveza! Tu je prolazio i Samarijanac ‒ društveno neprihvatljiva osoba. Samarijanac staje, pomaže ranjeniku, odvodi ga na sigurno mjesto na kojemu su mu pomogli, i plaća za njegovo liječenje. Isusova poruka proizlazi iz postavljenoga pitanja: »Tko je od ove trojice bio bližnji onome koji je bio pao među razbojnike?«, iz odgovora zakonoznanac iščitava se pouka: »Onaj koji mu je pomogao!«

Pomoći je čovjeku u nevolji moralni imperativ koji daje Gospodin Isus Krist. Socijalne i medicinske službe su u obvezi pomagati ugroženima, za to i druge društvene potrebe građani plaćaju poreze. Ipak pomaganje ‒ u skladu s mogućnostima ‒ obveza je svih! Svi su pozvani pomagati potrebitima, a potrebiti trebaju što prije početi raditi kako bi i oni mogli pomagati drugima. Samo tako društvo može ići naprijed i biti napredno.

Vjeroispovijedanje Reformirane Crkve, o činjenju dobrih djela koja su temelj čovjekoljublja, naučava slijedeće. »Zato, premda naučavamo zajedno s apostolom da je čovjek opravdan vjerom u Isusa Krista, a ne dobrim djelima, ne mislimo da su ona bezvrijedna, niti ih odbacujemo. Znamo da čovjek nije stvoren ili obnovljen po vjeri da bude lijen, nego da neprestano čini korisna i dobra djela. Jer je u Evanđeljima Gospodin rekao da dobro stablo rađa dobrim plodovima: Mt 12, 33; ‘Onaj koji ostaje u meni donosi mnogo roda’ Iv 15, 5. Apostol je poručio: ‘Njegovo smo, naime, stvorenje, stvoreni u Kristu Isusu radi djela ljubavi koja Bog unaprijed pripremi da u njima živimo.’ Ef 2, 10. ‘On je dao samog sebe mjesto nas da nas otkupi od bezakonja i očisti nas da budemo njegov izabrani narod, revan u djelima ljubavi.’ Tit 2, 14. Ne prihvaćamo one koji odbacuju dobra djela i brbljaju o njihovoj bezvrijednosti i kako ne trebamo obratiti pažnju na njih! (…) Djela koja činimo po vjeri ugađaju Bogu i On ih prihvaća. Zbog vjere u Krista, oni koji čine dobra djela, štoviše, koja su učinjena iz Božje milosti po Duhu Svetom, ugađaju Bogu. Jer je Sv. Petar rekao: ‘Naprotiv, njemu je mio u svakom narodu onaj koji ga priznaje i čini što je pravedno.’ Dj 10, 35. Sv. Pavao je rekao: ‘Ne prestajemo moliti za vas (…) da mu budete ugodni u svemu; da budete plodonosni svakom vrstom dobrih djela’ Kol 1, 9 ‒ 10.« (II. HV 16)

Gospodin Isus Krist poučio je i potaknuo moralni imperativ ‒ činjenje dobra ‒ koji proizlazi iz bogoljublja te utvrđuje na putu u vječni život.

Autor: Branimir Bučanović